Vladavina najmoćnije i najdugovečnije ruske carske porodice Romanov završena je na brutalan i potresan način u noći između 16. i 17. jula 1918. godine. Te noći, u Jekaterinburgu, nije ubijen samo jedan čovek, već simbol čitave epohe. Nikolaj II Romanov tada više nije bio car — bio je zarobljenik, lišen krune, ali ne i sudbine koja ga je čekala.
Godinu dana ranije, tokom Februarska revolucija, boljševici su ga primorali na abdikaciju. Time je okončana višestoljetna vladavina dinastije Romanov, ali pravi kraj bio je tek na pomolu. Sa suprugom Aleksandra Fjodorovna i decom — Olgom, Tatjanom, Marijom, Anastasijom i carevićem Aleksejem — Nikolaj je od tada živeo u zatočeništvu, pod stalnim nadzorom i u sve težim uslovima.
Dinastija koja je obeležila tri veka ruske istorije
Porodica Romanov vladala je Rusijom više od tri stotine godina, ostavljajući dubok trag u istoriji i identitetu države.
Njihovi posmrtni ostaci danas počivaju u veličanstvenoj Petropavlovska tvrđava, u okviru Crkve Svetog Petra i Pavla u Sankt Peterburgu. Tu su sahranjeni i najveći ruski vladari poput Petar Veliki i Katarina Velika, kao i poslednji car sa svojom porodicom.
Njihova sudbina, međutim, nije bila dostojna istorijske veličine koju su predstavljali.
Mitovi, nade i bolna istina o preživelima
Godinama nakon tragedije, svet je odbijao da poveruje da niko nije preživeo. Posebno su se širile priče o najmlađoj ćerki, Anastasija Romanova, za koju su mnogi verovali da je uspela da pobegne. Te priče hranile su nadu, ali i misteriju koja je trajala decenijama.
Tek savremene DNK analize pokazale su da su sve te priče bile samo želja da se u tragediji pronađe makar tračak nade. Nijedno od dece nije preživelo
Postojale su i zabeleške da je velika vojvotkinja Tatjana Romanova mogla imati drugačiju sudbinu — da se uda za Aleksandar Karađorđević i preseli u Srbiju. Međutim, planove je prekinuo Prvi svetski rat, ostavljajući ovu priču u domenu istorijskih „šta bi bilo kad bi bilo“.
Poslednji dani u zatočeništvu
Nakon abdikacije, porodica je najpre poslata u Sibir, a zatim, posle Oktobarska revolucija, prebačena u Jekaterinburg. Tamo su zatvoreni u Ipatijevski dom, kuću koja će kasnije postati simbol njihove tragedije.
Život u zatočeništvu bio je težak, ali porodica je pokušavala da očuva dostojanstvo i duh zajedništva. Posebno se isticala Anastasija, koja je svojim šalama i dečjom razigranošću pokušavala da unese malo svetlosti u mračnu svakodnevicu. Sačuvane fotografije prikazuju trenutke u kojima pravi grimase i zasmejava porodicu — kao da je i sama osećala koliko je važno sačuvati nadu, makar i u najtežim trenucima.
Noć koja je promenila istoriju
U ranim satima 17. jula 1918. godine, komandant straže Jakov Jurovski probudio je porodicu i naredio im da se spuste u podrum, uz objašnjenje da su u opasnosti i da je to zbog njihove bezbednosti.
U stvarnosti, čekala ih je egzekucija.
U skučenom prostoru podruma, bez mogućnosti da shvate šta se dešava, saopšteno im je da su osuđeni na smrt. Ubrzo su odjeknuli pucnji. Prvi metci pogodili su cara, njegovog sina i jednu od ćerki. U narednim minutima, prostorijom je odjekivalo na desetine hitaca.
Zbog dragocenosti koje su princeze sakrile u korsete, neki meci su se odbijali, produžavajući agoniju. Egzekutori su tada posegli za bajonetima, dovršavajući posao na način koji je ostavio trajni ožiljak u istoriji.
Sve je trajalo manje od pola sata.
Pokušaj da se izbriše svaki trag
Nakon ubistva, usledio je pokušaj da se zločin sakrije. Tela su prevezena na udaljeno mesto na Uralu, gde su spaljena, polivana benzinom i dodatno uništavana kiselinom. Kosti su lomljene i razbacivane, a ostaci sakrivani u jamama i prekriveni krečom.
Sve je učinjeno sa jednim ciljem — da se izbriše svaki trag, svaka mogućnost identifikacije, svaka šansa da istorija dobije jasan odgovor.
Misterija koja i dalje živi
Iako većina istoričara smatra da je nalog za ubistvo stigao sa najvišeg nivoa vlasti, često se pominje ime Vladimir Lenjin, nikada nije donet konačan, nedvosmislen dokaz koji bi to potvrdio.
Zato sudbina Romanovih i danas nosi veo misterije.
Ono što je, međutim, sigurno jeste da njihova smrt nije bila samo kraj jedne porodice, već simboličan kraj čitave jedne Rusije — one carske, raskošne i nepovratno izgubljene.
I možda je upravo zato njihova priča i danas toliko snažna: jer ne govori samo o istoriji, već o krhkosti moći, o prolaznosti imperija i o sudbini koja, kada jednom krene svojim tokom, ne bira ni vreme ni način.
Podsetimo se, akon što je abicirao 2. marta 1917. godine, Nikolaj je sa porodicom proteran u Tobolt, gde su živeli u "solidnim uslovima." Međutim, nakon boljševičke revolucije u oktobru iste godine, njihovi životi su postali pakao.
Naredne, 1918. godine, čitava porodica bačena je u zatvor. Na letnje veče, 16. jula te godine, car, carica Aleksandra i njihovo petoro dece izvučeni su iz svojih kreveta i odvedeni u podrum Ipatjev kuće u kojoj su se nalazili, gde su bačeni u okove.
Na tom mestu su bezdušno pogubljeni, zajedno sa poslugom i porodičnim lekarom. Nakon ovoga nastao je mit da je jedno dete uspelo da preživi i nastavi život u unutrašnjosti Rusije. Na stotine teorija navodi da su boljševički odred smrti izbegli ili Anastasija ili sin Aleksej.
Večna kuća porodice Romanov
Grobovi, koji nisu bili obeleženi, otkriveni su 1991. Zapravo, veruje se da su pronađeni desetak godina ranije, ali bilo je teško utvrditi kome su pripadali. Početkom devedesetih pokrenuta je istraga na državnom nivou o egzekuciji carske porodice. Doduše prekasno, jer njihovi dželati već odavno nisu bili među živima.
Tužan kraj bajke o izgubljenoj princezi
Kako je DNK analiza počela da se radi krajem prošlog veka, tek je 1998. utvrđeno da su tela u masovnoj grobnici pripadala caru, carici, ćerkama Anastasiji, Tatjani i Olgi, kao i slugama, dok su ostaci Marije i Alekseja pronađeni 2007. godine na drugom mestu, zakopani u šumi.
DNK test pokazao je i da je priča o najmlađoj princezi koja je preživela masakr ipak bila samo bajka u koju smo želeli da verujemo i da, nažalost, nijedna Anastasija nije bila prava, osim one koja je te kobne noći stradala zajedno sa roditeljima, sestrama i bratom.
Romanovi su sahranjeni u Crkvi Svetog Petra i Pavla
Vladimir Iljič Lenjin nije izdao naređenje za likvidaciju, tvrdili su pobornici njegovog sistema. Surovost masakra sablaznila je, govorili su svedoci, čak i njega.
Da bi smirila eventualne nemire, Moskva je 1918. izdala zvanično saopštenje da su Romanovi poginuli tokom evakuacije. Međutim, kada se Sovjetski Savez raspao otpečaćeni su mnogi spisi, a među njima se našao i detaljan izveštaj Jurovskog o brutalnom smaknuću.
Ruska pravoslavna crkva kanonizovala je carsku porodicu i proglasila ih velikomučenicima. Njihovi ostaci sahranjeni su u posebnoj prostoriji u Crkvi Svetog Petra i Pavla, zdanju koje nije samo verski objekat, već i mauzolej. U prostoriji od koje posetioce podilazi jeza... Mestu na kojem shvatate da ljudska glupost i surovost nemaju granica, i da za tako strašan zločin ne postoji ni opravdanje, ni adekvatna reč na bilo kom jeziku ovog sveta.