Tri godine, dva meseca i četrnaest dana. Nisam ih brojala u vidu crtica na zidu, ali jesam po jutarnjim prozivkama na poligonu, kada hladan vetar probija ravno do kostiju.
Putna torba sa mojim oskudnim stvarima mi se urezala u rame. Jeftinu jaknu koju sam dobila po puštanju na slobodu probijao je oštar novembarski vetar. Stala sam ispred kovanih gvozdenih kapija gradskog groblja, nesposobna da napravim korak.
Tata to nije doživeo da me vidi na slobodi. Imao je moždani udar dok sam služila drugu godinu zatvora. Nije mogao da podnese sramotu. Ćerka mu je bila u zatvoru zbog prevare velikih razmera.
Ali nisam ja krala novac. Moj muž, Igor, je bio taj koji je vodio te prevare. A ja sam bila ta koja je potpisivala dokumenta za lažnu kompaniju. Na kraju krajeva, ja sam na papiru bila izvršni direktor. Žena bi trebalo da pomogne mužu da izgradi posao, zar ne?
U hodniku sudnice, Igor je brisao suze sa lica. Zgrabio me je za ramena, pokušavajući da me pogleda svojim crvenim očima koje su se grozničavo kretale.
- Ranka, molim te, nemoj me odati. Ako me stave u zatvor, izgubićemo sve. A tebi, kao ženi, daće minimum kazne. Eto, angažovaću najbolje advokate! Kunem ti se, izvući ću te za godinu dana! Dolaziću svaki dan da te obilazim.
I ja sam glupača poverovala. Doduše, prvih šest meseci je dolazilo, a onda je počeo da mi prekida pozive kada sam ga zvala iz zatvorske govornice. A onda su paketi počeli da stižu samo jednom u tri meseca, da bi Igor potpuno prestao da mi se javlja.
Ali jednog dana mi je stiglo kratko pismo od Svetlane, moje mlađe sestre:
"Drži se, Ranka. Igor trči okolo, otplaćuje dugove, teško mu je.“
Preživela sam i puštena sam uslovno. Prvo što sam uradila je da sam otišla kod tate na groblje. Htela sam da potražim oproštaj. Gacala sam po blatu dok sam tražila grobno mesto broj 42. A onda sam ga našla: "Zdravo, tata", zajecala sam.
Umesto trošnog drvenog krsta sa izbledelom pločom koja se obično postavljala na početku, iznad groba se nadvijao masivni crni granitni spomenik. Skupa ograda. Sveži karanfili u vazi.
Odakle? Tatina ušteđevina je bila ograničena na nešto dinara na štednom računu. Svetlana radi kao manikirka i jedva sastavlja kraj s krajem.
Prišla sam bliže, naslonila se na hladnu metalnu ogradu, a onda mi je pogled pao na klupu. Na njoj je ležao novčanik. Neko je nedavno bio ovde, a novčanik mu je izgleda slučajno ispao iz džepa.
Instinktivno sam ispružila ruku. Koža je bila vlažna i ledena. Teška.
"Odneću to čuvaru na izlazu. Ili policiji. Ne trebaju mi tuđa sranja, imam dovoljno svojih," pomislila sam uplašeno.
Ali moji prsti su prirodno posegnuli za metalnim rajsferšlusom.
Unutra je bila gomila bankovnih kartica. Gotovina, čvrsto presavijene novčanice od pet hiljada dinara. Povukla sam ivicu plastične kartice koja je virila iz providnog džepa. Vozačka dozvola.
Igor N.
Moj muž.
Moj mozak je odbijao da obradi informaciju. Da li je Igor bio ovde? Danas? Zašto? Da li je došao da vidi mog oca? Dakle, nije me napustio. Dakle, zaista se stideo; jednostavno nije mogao da me pogleda u oči kroz staklo u sobi za posete.
Izdahnuo sam. Negde ispod mojih rebara, zatitrala je jadna, pseća nada.
Posegnula sam u susedni džep novčanika. Tamo je bio presavijen komad papira. Rasklopila sam ga. Račun iz pogrebnog preduzeća. Iznos je bio plaćen karticom.
A ispod računa je fotografija. Obična, odštampana na debelom papiru, veličine dlana.
Gledala sam je minut. Dva. Pet.
Vrana je tako oštro graknula iznad mene da sam se trgnula.
Igor je bio na fotografiji. Nosio je laganu majicu, osmehivao se i bio je opušten. Rukom je obuhvatio struk žene. Moju sestru, Svetlanu. A u njenom naručju sedeo je buckasti, nasmejani dečak u plavom kombinezonu.
Dečak je izgledao kao da ima oko dve godine.
Dve godine.
Počela sam da brojim. Polako, kao đak prvak. Dvogodišnje dete, plus devet meseci trudnoće... Svetlana je zatrudnela tačno u mesecu kada sam osuđena. Dok su me prevozili u zatvor, čela pritisnutog uz ledene rešetke, moj očajni muž i moja ucveljena sestra su se tešili međusobno u našoj spavaćoj sobi.
Proćerdali su novac zbog kojeg sam ja trunula u zatvoru. Podigli su spomenik mom ocu da bi otkupili svoju savest. Došli su danas da ga se sete, znajući da izlazim. Odlučili su da igraju plemenitu igru pre nego što se pojavim na njihovom pragu.
Vetar mi je bacio šaku sitne kiše u lice.
Nisam plakala. Nisam vrištala. Zatvor me je naučio da ne volim jeftine specijalne efekte. Samo sam stajala i gledala u nasmejano lice moje sestre. Sećala sam se njenih suznih redova na malom pisamcetu
- Igor se muči, teško mu je.
Mučio se, očigledno, isključivo na našem bračnom krevetu.
Iz novčanika sam izvukla debeli, hrskavi svežanj novčanica od po pet hiljada dinara. Ugurala sam ih u unutrašnji džep jakne. Tamo su ušle i tri bankovne kartice. PIN za glavnu karticu sam znala napamet – bila je godina rođenja njegove majke; nikada nije bio poznat po svojoj domišljatosti.
Pocepala sam fotografiju na četiri dela i bacila je u podnožje crnog granita.
Bacila sam tamo i novčanik sa vozačkom dozvolom i potvrdom. Stala sam na njega teškom čizmom, pritiskajući skupu kožu u vlažnu zemlju.
Okrenula sam se i krenula ka izlazu. Moji koraci su postali lagani. Putna torba me više nije usecala na ramenu. Morala sam brzo da stignem do prvog bankomata pre nego što Igor otkrije da mu fali novčanik i blokira kartice.
Započeti novi život je uvek lakše kada imate početni kapital.