Milovan Bojić, srpski kardiolog, univerzetski profesor i akademik, dobio je prestižnu nagradu koja mu je uručena u Starom dvoru, "Nagradu grada Beograda - despot Stefan Lazarević", a mi se tom prilikom prisećamo nekih od najzanimljivih delova iz njegovog života.
Kako je spletom životnih okolnosti njegova majka izbegla abortus
Dr Milovan Bojić imao je težak životni početak obeležen siromaštvom u okolini Kolašina.
Doktor je ispričao kako je rođen. Naime, njegovi roditelji su, zbog nemaštine, planirali abortus.
"I majka je tada pojahala konja, jedno 11 kilometara od Kolašina, otišla u bolnicu. Ta žena, zvala se Mara Babica, joj je dala anesteziju, inekciju, uspavala je. A doktor je bio u susednom selu, pregledao je jednu ženu i oni su imali jako dobru rakiju. On je popio, jednu, drugu, treću, četvrtu...vreme je odmicalo, njega rakija uhvatila, mojoj majci anestezija izvetrila.. Ona se vratila kući i tako sam ja pretekao.
Ali ja sam bio šokiran da je to tako bilo. I onda sam svoj doktorat, odbranjenu doktorsku disertaciju sa svim posvetama u njoj, na prvoj strani sa najboljim rečenicama, napisao zvahvalnost doktoru Maksimu, nalepio i poslao poštom njemu u Kolašin.
Posle dve nedelje mi je stigao novi telegram, gde on kaže: "A to što si lud, to ti je od anestezije," ispričao je doktor Bojić za Euronews.
O ocu i porodici
Pre godinu dana, doktor Milovana Bojić dao je veliku ispovest za Kurir, između ostalog je ovo rekao o ocu:
"Odrastali smo u teškim vremenima. Otac je bio jako strog. Jednom sam 15. jula došao kući i srećan mu rekao da je samo nas troje na fakultetu očistilo godinu. On mi je udario šamarčinu - jer sam zakasnio na kosidbu!
Podrazumevalo se da ja treba da budem najbolji, ali nisam smeo da zakasnim na kosidbu jer je kiša mogla da uništi seno. Kosidba mi nikako nije išla, pa su mi davali da čuvam stoku. Bio sam možda najbolji čobanin u Crnoj Gori. Stada se nisam odrekao i danas imam nešto ovaca i koza na očevini, u Lipovu.
Moji roditelji su bili ponosni ljudi, naročito otac. Kad mi se rodio sin, Slobodan Milošević je trebalo da dođe u kuću. Tata ga je čekao da dođe, čekao ga je danas, sutra, da bi na kraju odustao:
- Neću da ga čekam! Idem svojoj kući, imam ja svoje dostojanstvo.
Pozovem Miloševića, a on kaže:
- Svratiću.
Moj otac uzme slušalicu:
- Predsedniče, u kuću Milije Bojića se ne svraća, nego se dolazi!
Taj dan Sloba nije mogao da dođe i tata sutra krene nazad za Lipovo. Došao je do Užica kada sam mu rekao da se vrati jer Milošević dolazi. Jedva sam ga ubedio da se vrati. Milošević je trebalo da svrati na dva sata, došao je u sedam uveče i ostali smo do sedam ujutru.
Najveći strah
Jedini sam iz Lipova išao da slušam francuski. Časovi bi mi počinjali u jedan posle podne, a u Lipovo bih se vraćao oko šest ili sedam, a već oko četiri pao bi prvi mrak. Od Kolašina do Lipova nema asfalta, prolazi se i kroz šumu. Usput ne bih video ništa jer je bio potpuni mrak. Često bi jedino svetlo bio opušak od cigarete nekakvog pijanca pored žbuna. Desilo bi se da ne vidim ni lokvu, pa se usput ceo okupam. Lajali bi psi lutalice. Iz početka sam se plašio i bežao, ali onda sam odlučio da se prema njima moram drugačije ponašati - napravio bih korak ili dva prema njima i gledao ih pravo u oči. U mraku bi samo svetlucale njihove oči, gledao bih pravo prema njima kako bi videli da ne odstupam. I danas mi je neprijatno kad vidim psa. Zato ih i ne volim, ali ih se od tada ne plašim.
Način na koji sam savladao strah u detinjstvu mnogo mi je pomogao u različitim situacijama u životu. Sada slobodno mogu da kažem da je to period života koji me je očeličio, nezaboravno životno iskustvo koje mi je iskorenilo strah u svakom mogućem pogledu.
Od tada kao još jednu maksimu izgovaram rečenicu koja drugima možda zvuči kao fraza, ali meni je postala životno iskustvo: "Ako se na svaki lavež i ujed pasa okrećeš, nikad nećeš stići do cilja."
Čišćenje toaleta u Oslu
U okviru magistarskih studija dobio je usavršavanje u Institutu Alfreda Nobela u Oslu. To je institut za ispitivanje uloge radioaktivnih izotopa u kardiovaskularnoj medicini i endokrinologiji.
"Izabrao sam temu "Tirotoksična funkcija na srcu, poremećaj srčanog rada u povišenoj funkciji štitaste žlezde".
Čim sam sleteo na aerodrom Fornebu u Oslu, video sam da je Norveška zemlja čudesnog standarda, ali stravično skupa. Tamo sam otišao sa svojom tadašnjom suprugom. Nije nam trebalo mnogo vremena da shvatimo da novac koji sam dobio kao stipendiju u Norveškoj ne znači gotovo ništa. Sedamnaest hiljada dolara trebalo je da pokrije sve - stan, hranu i reagense za rad u bolnici. Već s prvom plaćenom kirijom i hranom shvatili smo da nećemo moći dugo da izdržimo.
Odlučili smo da tražimo dodatni posao. Šta smo mogli drugo da radimo osim fizičkog posla, a jedini fizički posao bio je čišćenje. Prijavili smo se u "Vakmajsteru", velikoj kompaniji koja je imala blizu hiljadu zaposlenih. Na razgovoru za posao su me pitali:
- Šta si po zanimanju?
- Ništa, čim sam kod vas.
Uvode nas u laboratorije, uzimaju briseve, upozoravaju na rad s fekalnim masama. Nikad u životu nisam se nagutao sone kiseline kao u tom vremenu čisteći zapečene toalete.
Moja supruga nije mogla da izdrži i brzo je odustala. Ja nisam odustao jer mi je sve bilo zavezano. Najpre sam čistio stacionare za elektroradnike i rudare u blizini Osla. Dodatno sam čistio i toalete na aerodromu Fornebu. Uslovi za napredovanje su bili posebni: kompanija je imala svoje udarnike, radnike koji se ističu, pa radnik koji se ističe ima svojih deset radnika koje nadgleda. Taj radnik se zove desetar, a desetari svojim rezultatima podstiču druge. Malo-pomalo, postao sam desetar. Počeo sam da učim norveški jezik. U Norveškoj sam dovršio magistarske studije, a doktorirao sam u Beogradu 1988. godine.
Smrt roditelja
Moja majka se razbolela veoma mlada. Dobila je moždani udar pet dana pre nego što ću održati govor na Vukovom saboru u Tršić 1999. godine. Napravio sam veliki konzilijum, došli su svi doktori iz Beograda i svi su rekli da neće dugo izdržati, da će odmah umreti. Čuvao sam je devet godina, devet meseci i devetnaest dana bez ijedne rane na telu!
Meni je septembar tužan mesec, tada su oboje umrli, majka na Krstovdan, 27. septembra 2008, tata 30. septembra 2004. godine.
Mitropolit Amfilohije je držao opelo mom ocu, a kad je majka umrla, nije bio u Srbiji i opelo su držali vladika ostroški Jovan i budimljansko-nikšićki Joanikije. Majku smo ispratili iz crkve u Lipovu, koju sam podigao, a otac je umro dok se gradila. Oboma je bilo drago što se crkva gradi. Bili su kršteni, ali živeli su u komunističko vreme. Negde se sve to opet namirilo, sve se upakovalo. Oni su videli krah jednog sistema, pa drugog. Malo su videli od mojih muka. Majka nije mogla da rasuđuje. Otac je gledao četiri godine pakla, mogao je bolje da razume i samo mi je govorio: "Tvoje je da izdržiš."
Porodica
Imam dve divne ćerke iz prvog braka, Bojanu i Ivanu. Bojana je upisala Pravni fakultet 2000. godine, kad sam bio najomraženiji čovek u državi. Pravni fakultet - taj koji mi je pravio egzekuciju kroz Građanski savez i Demokratsku stranku. Bila je student generacije, sve je izdržavala. Jaka nam je genetika. Pravnik pa advokat, potom sudija.
Druga ćerka Ivana je lekar. Nedavno sam bio na putu. Nije mi ni prijavila da je položila ispite na doktorskim studijama.
Moja prva supruga je dobar čovek iz dobre porodice. Njena majka, a njihova baka Kata, podizala ih je pošto smo se razveli dok su bile male. Obe imaju izuzetno vaspitanje i dobro obrazovanje. Sjajni su ljudi. Prolazile su moj pakao i fantastično sve izdržale. Na njih sam jako ponosan.
Ponosan sam i na svog Filipa, sina iz drugog braka. Mojoj drugoj supruzi i meni rodile su se dvojke iz prevremene trudnoće. Jedno dete je umrlo. Svi su rekli da Filip nikad neće progledati i progovoriti. Imao je 120 operacija. Velikim zalaganjem svoje majke, on je uspeo. Filip je za Ginisovu knjigu rekorda. On i gleda, i hoda, i skija, i pliva, ima hiljadu problema, na njima se radi, ali je neverovatan. Od njega sam naučio da se nikad ne treba predavati.
(Stil/Euronews/Kurir - Ljuboim Radanov)