Veroniku nije toliko iznenadilo što se Ranko oženio njome, koliko to koliko je mirno njegova majka to prihvatila.
Svekrve obično ne vole snaje iz siromašne porodice. Ali Svetlana ju je od prvog dana, hranila pitama, nosila je ko malo vode na dlanu i čuvala unuku bez molbe. Veronika se ponekad hvatala kako misli: „Ovo ne može biti.“ A onda se odmah ispravljala: „Budalo, budi srećna što si našla takvu sreću.“
Bila je srećna. Trudila se da bude dobra: da se ne svađa, da ne traži nepotrebne stvari, da pere šolje svoje svekrve kako se ne bi umorila. Mislila je: nemoguće je ne voleti je zbog toga.
Tada to nije znala: pogodni ljudi se ne vole. Oni se koriste.
Do svoje dvadeset treće godine, Veronika je živela po principu „nikome ne veruj“. Siromaštvo ju je naučilo da sažaljenje nije ljubav, već želja da bude sažaljena i previđena. Nakon diplomiranja, dobila je uputstva za stručnu školu, studentski dom i stavljena je na listu čekanja za smeštaj. Red se polako pomerao, ali Veronika se nije žalila. Radila je u krojačkoj radnji, krojila odeću po narudžbini i štedela malo po malo.
Kada je Ranko prvi put ušao u krojačku radnju da mu se košulja porubi, ona nije ni podigla pogled. Nikad se ne zna kakvi muškarci ulaze. Došao je ponovo nedelju dana kasnije. Pa opet.
„Šališ se?“ upitala ga je kada je doneo treći komad odeće za mesec dana. „Šta ti se to dešava sa odećom?“
Nasmejao se. Imao je sive oči i osmeh koji je, iz nekog razloga, naterao Veroniku da se naježi.
"Ne, samo želim da te upoznam. Ali ne znam kako drugačije da ti priđem.“
U kafiću je odmah sve izložila kako jeste: sirotinja, studentski dom, nema gde da živi.
„Ako tražiš devojku sa bogatstvom, nastavi da tražiš. Kažem ti to odmah da ne bude kasnije loših osećanja.“
Ranko ju je tada uzeo za ruku preko stola:
„Veronika, ne želim ništa od tebe. Osim tebe.“
Nije verovala. Ali je zaista želela da pokuša.
Porodica
Venčanje se održalo u kafiću na periferiji. Bilo je samo nekoliko gostiju: cimer iz studentskog doma, par Rankovih prijatelja sa posla i svekrva Svetlana. Veronikini gosti su bili odsutni — nije bilo nikoga da pozove.
Svekrva je ustala i nazdravila: "Ćerko, sada si naša. Zaboravi na sirotinju. Sada imaš majku.“
Veronika je plakala. Prvi put u životu, neko ju je nazvao „ćerkom“.
Godinu dana kasnije, rodila se Ana. Riđokosa, prava ćerka svog oca. Svetlana se uselila kod njih na dve nedelje da „pomogne“, ali je na kraju ostala zauvek. Veroniki nije smetalo. Njena svekrva je kuvala, čistila i čuvala unuku, oslobađajući Veroniku većine poslova.
„Šij, šij“, rekla je. „Ana i ja možemo same da se snađemo.“
Život je postao bolji. Veronika se ponekad pitala: da li je moguće da mi se ovo dešava? Možda je samo ranije imala nesreću, a sada ima sreće?
Čak je sebi dozvolila da se opusti. Prestala je da očekuje da će je neko prevariti. Prestala je da sluša glasove iza zida, da proverava muževljeve džepove, da postavlja nepotrebna pitanja.
Uzalud.
Đavo je čekao iza ćoška
Ana se razbolela u sredu. Temperatura joj je bila skoro 38 stepeni, grlo ju je bolelo i plakala je. Veronika je ostala sa njom celu noć, a onda se ujutru srušila pored nje i onesvestila.
Probudili su je glasovi. Prvo tihi, zatim glasniji.
„Mama, koliko još moramo da čekamo?“ Ranko je govorio razdražljivo, gotovo ljutito. Veronika nikada nije čula takav ton. „Kada će već ova žena da umre?“
„Tišina“, siktala je svekrva. „Probudićeš je.“
„Da, tvoja Veronika spava. Ne bi mogli ni topovi da je probude, celu noć se bori sa ovom groznicom.“
Veronika se zaledila. Srce joj je potonulo.
„Ne mogu više da izdržim“, nastavi Ranko. „Tri godine se pretvaram da mi se sviđa ovaj mali sivi miš. Za šta? Za stan koji nikada nećemo svi dobiti?“
„Sredićemo to“, odbrusi Svetlana. „Spasenija stvarno umire. Komšija me je pozvala, a lekari joj daju najviše mesec dana. Veronika joj je jedina rođaka. Ima stan u gradu, auto, račune. Misliš li da sam ti ja tek tako organizovala ovo venčanje?
„Mama, sve razumem. Ali već mi je dosta njenih zahvalnih očiju. 'Hvala ti što si me primio.' Fuj.“
„Samo budite strpljivi“, strogo je rekla Svetlana. „Ona će dobiti nasledstvo, a onda ćemo je naterati da nam ga sve prepiše.“
— A kako da je nateramo?
„Nateraćemo je. Ona je takva lakoverna budala. Reći ćemo da je to za Anu, za budućnost. Pristaće na bilo šta.“
Veronika je pokrila usta rukom. Drhtala je.
- Mama, šta ako ranije sazna za tetku?
„Ona neće znati. Kako bi i mogla? Ona čak ni ne zna da je joj je majka imala sestru. Otac im je zabranio da se viđaju kada je Veronika bila mala. A onda je tu bilo i sirotište — nisu imali vremena za rođake. Reći ćemo joj kasnije, kada sve sredimo.“
„U redu“, uzdahnu Ranko. „Onda čekamo.“
— Čekamo.
U hodniku su se čuli koraci. Veronika se uvukla pod pokrivač i privila uz ćerku. Srce joj je tako jako lupalo da se činilo da ga čuje po celom stanu.
Vrata su škripala. Ranko je stajao tamo, gledao ih, a zatim izašao.
Veronika nije spavala do jutra. Ležala je tamo i zurila u plafon. Tri godine. Tri godine je bila samo alat za njih. Inkubator za njihovo nasledstvo.
Tog jutra, kada su Ranko i Svetlana krenuli na posao, ona je brzo reagovala. Podigla je sve što je imala sa kartice - štednju koju je odvajala za Anin bicikl. Sakupila je svoja dokumenta, dečju odeću i nekoliko svojih majica. Napisala je poruku:
„Umoran sam. Otišao sam kod prijatelja u selo da budem sam. Ne traži me, vratiću se.“
Neka misle šta hoće. Samo da ne pogode šta je čula.
„Mama, kuda idemo?“ Ana je trljala oči.
— Idemo u posetu. Daleko, daleko.
- A tata?
— Tata će doći kasnije. U međuvremenu, igraćemo se žmurke.
Rasplet
Znala je da je odlazak kod bake rizik. Ranko je znao za to; čak su i prošlog leta išli tamo da peku ražnjiće. Ali nije imala drugo utočište. Nije imala novca za hotel, nije imala prijatelje koji bi je primili. Jedino što je imala bila je stara, trošna koliba u selu stotinu kilometara od grada.
Putovanje je trajalo pola dana. Autobus, zatim vožnja, pa dva kilometra hoda kroz blato. Ana je bila umorna, a Veronika ju je nosila u naručju, moleći se da se kuća ne raspadne i da nikoga nema.
Kada se ugledala poznata ulica, uzdahnula je s olakšanjem. A onda je ugledala svetlo na prozoru.
„Prokletstvo“, izdahnula je Veronika.
Prišla je vratima, otvorila ih, a unutra je gorela petrolejka, i mirisalo je na čorbu od kupusa i duvan. A on je stajao na pragu.
- Lazare?
Promenio se. Mnogo se promenio. Ostario je, ima bradu i podočnjake. Ali pogled mu je i dalje isti, iz detinjstva.
„Veronika?“ Iskoračio je napred, ne verujući svojim očima. „Ti... kako?“
Odjednom je shvatila da plače. Stajala je nasred hladne kuhinje, držeći ćerku u naručju i plačući.
„Tiho, tiho“, Lazar je uzeo Anu od nje. „Devojčici je hladno. Idi do šporeta i ugrej se. Biće čaja za minut.“
Položio je Anu na klupu i pokrio je starim ovčijim kaputom. Sipao je Veroniki vruć čaj iz čađavog čajnika.
- Reci mi.
I ispričala mu je. Sve. O Ranku, o svojoj svekrvi, o razgovoru koji je čula, o bekstvu.
Lazar je slušao u tišini. Samo su mu se mišići vilice pomerali.
„Znao sam da si udata“, rekao je konačno. „Raspitivao sam se za tebe pre dve godine. Rekli su mi da si srećna, da je sve u redu. Nisam se trudio da pitam. Mislio sam da je moj red prošao.“
„Lazo, kako si završio ovde? Mislila sam da si usvojen, a onda si otišao.“
— Usvojeno. Samo je usvojitelj pio. Pobegao sam posle godinu dana. Onda sam se potukao i završio u zatvoru na godinu dana zbog remećenja javnog reda i mira. Izašao sam i otišao pravo kod tebe. A ti si već bila udata. Nisam se mešao. Dobio sam posao na farmi prijatelja i živim ovde kada sam u gradu. Čuvam ti kuću, polako je renoviram. Pomislio sam da ću ti možda nekada biti od koristi.
Veronika ga je pogledala i nije mogla da veruje. Bio je tamo svih ovih godina. Čuvao je njenu kuću. A ona to nije ni znala.
„Lazo, moram da pronađem svoju tetku. Ona je sestra moje majke. Ranko je rekao da umire i da će mi ostaviti nasledstvo. Moram da je vidim. Barem da saznam ko je ona.“
„Imam prijatelja advokata, Ivana. Pomogao mi je oko slučaja i verovao je da se ne upuštam u tuču. Pozvaću ga; možda će mi dati neki savet.“
Laza je izašao na trem i razgovarao telefonom. Vratio se pet minuta kasnije:
— Biće ovde sutra ujutru. Rekao je da sačekamo.
Advokat i naplata
Ivan je stigao rano ujutru u staroj Nivi. Visok, sedokos čovek umornih očiju, saslušao je Veroniku, postavio nekoliko pitanja i klimnuo glavom.
„Tvoja tetka je zaista teško bolesna. Rak pankreasa, treći stadijum. Ali ona vas je tražila svih ovih godina. Angažovala je privatnog detektiva, ali ste promenili ime, venčali se i trag se izgubio. Sirotište u kome ste odrasli raspušteno je pre osam godina, a arhiva je pogrešno rukovana, a neke su i izgubljene.“
„Kako je Ranko saznao za nju?“ upitala je Veronika.
„Nije znao detalje“, odgovorio je advokat. „Znao je samo da vaša majka ima sestru koja se jednom preselila u grad i, prema glasinama, dobro se smestila. Jedan stari komšija je izgovorio nešto kada je pitao za vas pre venčanja. Odlučio je da rizikuje: da se oženi sa vama u nadi da će se vaša tetka pojaviti ili ostaviti nasledstvo. Bila je to kocka, ali je pobedio. Tvoja tetka je zaista sastavila testament na vaše ime pre godinu dana.“
Veronika je pobelela.
- Dakle, svih ovih godina...
— Da. Samo je čekao. I, sudeći po onome što si mi rekla, umorio se od čekanja. Počeo je da traži načine da ubrza proces.
— Da li je ona još uvek živa?
„Da. I ona želi da te vidi. Ali te upozoravam: veoma je slaba. Pripremi se na činjenicu da bi ovo mogao biti tvoj poslednji susret.“
Sat vremena kasnije, došao je auto po njih. Ivan se dogovorio sa vozačem, koji je pristao da ih odveze do grada za pola cene.
Tetka
Tetka je ležala u običnom stanu — stara, mršava, sa providnom kožom. Ali njene oči su bile bistre i prodorne.
„Veronika“, šapnula je, pružajući ruke. „Oprosti mi. Ja sam stara budala. Posvađala sam se sa tvojom majkom zbog tvog oca. On je bio... loš čovek. Htela sam da je zaštitim, ali ona je izabrala njega. Nismo razgovarale deset godina. A kada sam saznala da je nema, bilo je prekasno. Tražila sam te, ali sirotište je zatvorilo sve evidencije, a zatim se samo zatvorilo.“
- Tetka…
„Napravila sam testament na tvoje ime. Stan, vikendica, računi — sve će biti tvoje. Ali treba da znaš: ovaj tvoj muž… nije tu tek tako. Raspitala sam se preko advokata. Znao je za mene čak i pre venčanja.“
„Znam“, tiho reče Veronika. „Čula sam njihov razgovor.“
„Dobro. Dakle, nisi glupa.“ Tetka se slabo osmehnula. „Imam veze u policiji. Ako želiš da podneseš prijavu, pomoći ćemo ti. Ali, na tebi je.“
Veronika joj je stisnula ruku.
- Ja ću odlučiti.
Ostala je kod tetke tri dana. Pomagala joj je, kuvala i ćaskala. Tetka je pričala o njenoj majci — kakva je bila kao dete, o čemu je sanjala, čega se plašila. Veronika je slušala i osećala kako joj dugo začepljena rana zarasta u njoj.
Pre nego što je otišla, tetka joj je predala kovertu:
„Evo adresa i imena. Ljudi sa kojima je tvoj Ranko pokušao da pregovara. Pristali su da svedoče, ako bude potrebno. Ne znam da li će biti korisno ili ne, ali neka bude.“
Veronika je sakrila kovertu u džep.
Razvod
Ranko ju je pronašao nedelju dana kasnije. Stigao je u selo sa cvećem i krivim izrazom lica. „Veronika, šta se desilo? Nestala si, ja ludim. Ana, draga moja, dođi kod svog tate.“
Pružio je ruku svojoj ćerki, ali Ana se sakrila iza majke. Deca bolje osećaju laži od odraslih.
„Ne diraj je“, rekla je Veronika. „Znam sve.“
Radan se zamrznuo.
- Šta ti znaš?
— O tetki. O nasledstvu. O tvojim planovima. Čula sam tvoj razgovor u kuhinji sa majkom.
Pobledeo je, pa pocrveneo. Cveće je palo na zemlju.
„Veronika, pogrešno si me razumela. Samo smo pričali, sve je bila šala...“
„Idi, Ranko. Od sada ćemo komunicirati preko naših advokata.“
Nije odmah otišao. Prvo je pretio, zatim je molio, pa je ponovo pretio. Veronika nije otvorila vrata. Sedela je unutra, grleći Anu i slušajući ga kako udara pesnicama o dovratnik.
Otišao je dva sata kasnije.
Razvod je trajao šest meseci. Radan je angažovao advokata, pokušao da tuži za Anu i vikao da je Veronika mentalno bolesna i da je pobegla sa detetom ko zna gde. Ali advokat Ivan je dao iskaze svedoka - istih ljudi sa kojima je Ranko pokušao da pregovara o „pomoći“. Odbili su da ga pokriju kada je počeo da se širi miris kriminalnih aktivnosti.
Sudija je pročitao odluku:
— Brak se raskida. Mesto boravka deteta biće određeno sa majkom. Pitanje alimentacije biće razmatrano u posebnom postupku.
Krivični slučaj je odvojen u poseban postupak. Ranko je proglašen krivim za pretnju ubistvom i pripremanje prevare. Dobio je uslovnu kaznu od dve godine, sa dvogodišnjim probnim rokom. Takođe mu je naređeno da ne prilazi Veroniki i njenoj ćerki.
Svetlana je prodala stan mesec dana kasnije i preselila se kod sestre u drugi grad. Pre nego što je otišla, pozvala je Veroniku i vrisnula u telefon: „Uništila si život mom sinu, nezahvalna kučko.“ Veronika je ćutke slušala, zatim je spustila slušalicu i blokirala broj.
Tri godine kasnije
Tetka je živela još godinu i po dana nakon njihovog susreta. Dovoljno dugo da vidi kako Ana kreće u školu i da završi papirologiju oko stana. Lekari su rekli da niko sa takvom dijagnozom ne može da živi duže od godinu dana. Ali izgledalo je da će izdržati dok nije bila sigurna da se Veronika oporavlja. Onda je tiho utonula u snu.
Veronika nije prodala svoj stan u gradu. Izdavala ga je u zakup i iskoristila kiriju da otvori malu radionicu za šivenje u svom rodnom gradu. Posao je polako počeo da raste.
Laza je ostao u selu. Nije želeo da se seli u grad, kaže, navikao se na tišinu za dvadeset godina. Ali dolazi svakog vikenda. Pomaže u radionici, vodi Anu u park i popravlja sve što se pokvari. Nisu venčani. Veronika se plaši. Kaže: „Treba mi više vremena.“
On se ne žuri.
Ranko je odslužio uslovnu kaznu i redovno plaća izdržavanje deteta. Jednom mesečno šalje poruke tražeći da vidi ćerku. Jednom mesečno, Veronika odgovara: „Ne.“ Sud mu je naložio da nema kontakta, ali on i dalje pokušava.
Ana ponekad pita: „Mama, zašto svi imaju tatu, a ja nemam?“ Veronika je grli i kaže: „Imaš Lazu. I to je skoro isto.“
Ana klima glavom. Deluje zadovoljno.
Veronika se i dalje budi noću. Leži tamo i osluškuje tišinu. Ponekad joj se čini da čuje glasove iz kuhinje. Onda ustaje, odlazi u kuhinju, sipa sebi vode i gleda kroz prozor.
Iza prozora su ulična svetla, tuđi prozori, tamno nebo. Niko ne govori. Niko ne čeka. I ovo je, možda, sreća.