Natalije Vangdi je jedina Ruskinja koja stalno živi u Butanu, a u ovu neobičnu zemlju dovela je - ljubav. Naime, životnog partnera našla je u bivšem tibetanskog monaha, i od prvog dana njihove veze počeli su spontano da stvaraju svoju bajku. Iako su proputovali svet i živeli u nekoliko zemalja, preseljenje u Butan bila je, kako ističu, njihova najbolja života odluka. Tamo, uz svoju decu, definitivno žive svoje snove i podvlače da istiniski uživaju u životu koji zajedno grade.
- Nikada nisam imala planove da napustim potpuno Rusiju, ali sam oduvek volela da provodim neko vreme u inostranstvu. Živela sam u Granadi, u Španiji, gde sam studirala španski jezik i mnogo putovala. Zatim sam živela u Londonu, provevši nekoliko godina seleći se između Granade, Londona i Moskve. Pre nego što sam upoznala Ješija, bila sam kao nomad; retko sam ostajala na jednom mestu. To je bilo vreme kada nisam znala gde želim da živim.
Kako je počela filmska ljubavna priča sa Ješijem?
Iako je rođenda u drugoj kulutru, budizam je veoma privlačio, a upravo ljubav prema toj veri dovela je do - Ješija.
- Otišla sam u Indiju na budistički kurs. Do tada sam već sedam godina praktikovala tibetanski budizam. Tačno sam znala gde idem i zašto, pošto sam ranije pohađala mnoge kurseve, ali ovaj je bio poseban. Održava se u Bodhgaji, mestu gde je Buda Šakjamuni dostigao prosvetljenje, jednom godišnje i uključuje veoma moćnu molitvu Monlam, što se prevodi kao „dobre želje“. Više od 10.000 ljudi i monaha, okuplja se tamo. Tu sam upoznala Ješija. On je u to vreme bio monah, a mi smo praktikovali u istoj školi Karma Kagju, deleći istog duhovnog učitelja. Postoje četiri glavne škole tibetanskog budizma: Njingmapa, Sakja, Karma Kagju i Gelugpa - pričala je Natalija za tamošnje medije i dodala:
- Nakon što smo se upoznali, ponovo smo se sreli samo dva meseca kasnije: došla sam u Indiju po drugi put, a šest meseci kasnije, odlučili smo da ne možemo pobeći od naše karme i da ćemo biti zajedno. Ješi je proveo 21 godinu u manastiru, od čega 10 u budističkom manastiru-institutu Šedra. Govori osam jezika i ima duboko znanje budizma. Nisam mogla da zamislim da će sve ovo ostaviti da bi se oženio sa mnom. Odlučili smo da njegovo versko obrazovanje treba primeniti u akademskom sistemu. Upisao se na Univerzitet u Hamburgu, završio master studije iz tibetanskog budizma i kulture, a zatim odbranio doktorat. Čitav ovaj proces je trajao 10 godina, tokom kojih smo živeli u Nemačkoj, ali smo često posećivali Butan. Kada smo se upoznali, pomislila sam: „Zna osam jezika, izgleda kao intelektualac – volela bih da ima decu - priznaje Natalija.
Kako je sve to prihvatila Ješijeva porodica?
Dok su Natalijini odmah prihvatili, jer im je najbitnija bila njena sreća, dok je za Ješijeva porodica bila u početku iznenađena.
- Odnos je sada dobar. Ne mogu sa sigurnošću reći kako su prihvatili njegov izbor. Mislim da su njegovi roditelji u početku bili uznemireni, jer je u Butanu imati monaha, lamu, u porodici je veoma prestižno. Svako može da se oženi, ali posvetiti život duhovnoj praksi je daleko od svačije snage. Sećam se našeg razgovora sa Ješijevim ocem i majkom: rekli je da ga je Ješijeva odluka da se oženi, i to strankinjom, veliko iznenađenje, nisu krili ni da su plakali zvog odluke sina. Njegova majka nije mogla da podnese haos koji je izazvala odluka njegovog sine u sredini gde su živeli. Ali kada su čuli da sam budista, shvatili su da sam i ja sam jedan od njih. Za Butance, budizam nije religija; to je način života i razmišljanja. Zato mu je bilo važno da sam jedan od njih u svom pogledu na svet.
Brak i deca
Zajedno su već više od 16 godina, a u braku su dobili 3 devojčice - Karmu, Dolkar i Janu.
- Karma je rođena u Irkutsku. To je bila moja odluka. Kada sam zatrudnela, živeli smo u Indiji. Shvatila sam da želim da imam svoje prvo dete u svojoj domovini, pa smo se u trećem mesecu trudnoće preselili u Irkutsk, moj rodni grad. Karma je tamo rođena i živeli smo tamo dok nije napunila 11 meseci. Zatim smo se preselili u Nemačku, gde su se rodili Dolkar i Jana. Ne bih poredila porođaje u inostranstvu sa onima u Rusiji. Imala sam divan porođaj u Irkutsku, a i u Hamburgu sa Dolkarom. Ali sa Džanom je bilo veoma teško, iako sam bila u istom porodilištu, ali se rukovodstvo i deo osoblja promenio sa njim. Sa Džanom su me veoma nemarno tretirali. Tako da sam sigurna da sve zavisi od ljudi, lekara, medicinskog osoblja.
Preseljenje u Butan
Uopšte joj nije teško pala odluka da se presele u Butan. Štaviše, sa ove tačke gledišta, smatra da su napravili najbolji izbor.
- Nikada mi nije bilo teško u Butanu. Pogotovo što nismo morali da se selimo iznenada: pet godina smo živeli u dve zemlje: pola godine u Nemačkoj, pola godine u Butanu. Odluka da se nastanim u Butanu, umesto u Evropi ili Rusiji, bila je dobro promišljena. Zapravo mi je bilo lakše da se prilagodim Butanu nego Nemačkoj: butanska kultura je bliža ruskoj nego nemačkoj. Štaviše, rođen sam i odrastao u Burjatiji, odakle je mnogo toga došlo iz Mongolije, a u Mongoliji iz Tibeta. Tako da imam mnogo više zajedničkog sa Butancima nego sa Nemcima.
I deca su se vrlo brzo prilagodila novom načinu životu.
- Devojčice se odlično snalaze u Butanu. Kao što sam rekla, nismo doživeli iznenadnu promenu okruženja. Dugo su mislile da imaju dva doma: jedan u Nemačkoj, a drugi u Butanu. Provele su dosta vremena u Butanu od rođenja, poznaju svoje butanske rođake i uvek su imale prijatelje ovde. Ali mora se reći da su generalno veoma prilagodljive. Nemačka će uvek biti njihov dom; tamo su rođene i tamo su provodile dosta vremena. Starije devojčice su tamo išle u vrtić i osnovnu školu. Tamo su imale svoje prve učiteljice i prijatelje. Upile su mnogo nemačkih tradicija. Dobro im ide i u Rusiji; odgaja ih ruska majka i generalno govoreći, ruski je najčešći jezik kod kuće. Govore ruski. Zato smo veoma srećni što su živele i nastavljaju da žive u tri kulture i svuda se osećaju kao kod kuće. I, srećom, nismo imali nikakvu dramu kada smo odlučili da se trajno preselimo u Butan. Devojke nisu bile u Nemačkoj već dve godine; redovno putujemo poslovno. Žele da idu na odmor, ali i dalje više vole da žive u Butanu.
Kako izgleda životu u Butanu?
Natalija ističe da se sa brojnim neobičnim stvarima susrela u Butanu.
- Naravno, još uvek ne mogu da se naviknem na mnoge stvari. Butanci ništa ne planiraju; sve je spontano. U početku mi je to bilo zabavno. Ali sada sam sve više svesna problema koje to sa sobom nosi. Zamislite, čak i u školi, ne znam raspored raspusta za sledeću godinu. Ješi i ja imamo zauzet raspored putovanja i sastanaka; planiramo godinu dana unapred, i svaki put se brinem da će se jedno od naših putovanja poklopiti sa praznicima. Ali za nas su zajednički odmori svetinja. Ili, upravo sada, saznala sam da je najavljen godišnji veliki koncert u školi tačno za vreme kada ću biti u Moskvi, i ne mogu ništa da promenim. Koncert u muzičkoj školi - znamo datum, ali ne i vreme. Ješi je zauzet tog dana i pokušava da pronađe način da ode, ali ne može jer ne zna tačno u koje vreme će biti koncert.
Otvorili prvu pekaru u Butanu
Ideja je došla gotovo odmah kada je Natalija shvatila da je nemoguće kupiti pristojan hleb u Butanu.
- Prodaju sve vrste tosta napravljenih od mešavina za hleb, sa svim vrstama pomešanih sastojaka. Ova vrsta hleba je bezukusna i nezdrava! Ne mogu da je jedem i ne dajem svojoj deci da jedu. Zato sam počela da pečem svoj hleb kod kuće. Častila sam svoje australijske komšije, a oni su me molili da otvorim pekaru. Ali dugo smo tražili mesto za kafić pored pekare. I, naravno, da bismo to uradili, morali smo da provedemo više vremena u Butanu. Tako smo se 2018. godine konačno odlučili za tu ideju, a onda smo pronašli savršeno mesto - najbolje u prestonici, sa pogledom na Kraljevsku palatu.
Priznaje da nimalo nije lako započeti potpuno novi biznis u takvoj sredini.
- Prvi koraci su bili veoma teški i još uvek radim na tome. Morala sam da usavršim i prilagodim recepte lokalnim proizvodima i klimatskim uslovima. Trebalo mi je vremena da shvatim da temperaturu rerne treba podesiti na oko 70 stepeni više nego što obično pečemo. Sve se kuva i peče drugačije na nadmorskoj visini. Brašno. Ovde je potpuno drugačije. Ali najvažnije od svega, uvek sam znala da neću stalno raditi rukama; moj posao je bio da izmišljam i podučavam. Podučavanje ljudi koji nikada nisu radili sa brašnom od nule nije lak zadatak. Zapravo, ne samo hleb, već sve što pravim u kafiću je kao strana hrana za Butance. Dakle, najteži deo je, naravno, bio podučavanje. Pogotovo što su svi koji su dolazili kod mene bili rođaci i prijatelji, a ne profesionalni pekari i kuvari. Podučavala sam sve od samog osnovnog nivoa. I jesam ih podučavala, na šta sam veoma ponosna. Sada skoro nikada ne idem sama u pekaru. Samo ako smislim nešto novo.
I meštani su odlično prihvatili ideju, a dolaze im i veliki broj turista.
- Lepo su nas dočekali. Butanci su veoma prijateljski nastrojeni. Ne mogu reći da je bio red za hleb. Većina ljudi je jela pirinač ili taj jeftini hleb, i još uvek jedu. Ali emigranti i Butanci koji su živeli u inostranstvu, bogati i obrazovani, naši su zahvalni klijenti. Indijci takođe vole da nas posećuju. Ima ih ovde dosta iz ambasade i drugih organizacija.
Audijencija kod kralja
Natalija je, zbog toga što je otvorila prvu pekaru u Butanu, bila je pozvana na audijenciju kod kralja. Izuzetno je cenio dopirnos Natalije i njenog društva razvoju preduzetništva u zemlji.
- I dalje to smatram ogromnom srećom. Bila sam deo grupe od 10 stranaca. Svi oni, osim mene, živeli su i radili u Butanu 15-20 godina. Ja sam bila novi. Sastanak je bio više upoznavanje; nismo bili ocenjivani. Ali sama činjenica da sam pozvana bio je dokaz da je moj doprinos primećen. Kralj je rekao da je probao i cenio naš hleb i peciva, i da cela kraljevska porodica poznaje naš kafić. Obećao je da će svratiti u naš kafić na ručak - opisuje Natalija ceremoniju i nastavlja:
- Naravno, bila sam veoma nervozna, ali čim je kralj počeo da govori mirnim, prijateljskim tonom, moja anksioznost je nestala. Bila sam zapanjen kako je uspevao da komunicira sa ljudima na takav način. S jedne strane, mogla se osetiti njegova snaga i izvanredno prisustvo, ali s druge strane, delovao je pristupačno i ljubazno. Biola sam duboko impresioniran i taj susret ću čuvati kao jedan od najznačajnijih u mom životu.
Još jedan hobi prerastao u posao
Natalija i njen suprug, takođe, bave se u organizacijom putovanja.
- Organizovanje tura je moja strast. U turističkoj industriji sam 24 godine, praktično ceo svoj odrasli život. Otvorila sam svoju prvu agenciju u Irkutsku, a zatim sam nekoliko godina radila kao frilenser nakon što sam napustila Irkutsk i otišao u Moskvu. Uvek sam imala i nastavljam da imam klijente koji mi veruju u organizaciji njihovih putovanja. I 2012. godine smo otvorili kompaniju u Butanu. Mi smo jedina agencija za domaćinstvo ovde sa osobljem koje govori ruski. Naravno, oni ne žive u Butanu; ceo naš tim je sa sedištem u Moskvi. Sva komunikacija sa klijentima i partnerima je na ruskom. Volim Himalaje, Nepal i Indiju, pa je bilo logično da proširimo našu ponudu, a sada kreiramo prepoznatljive ture do mesta moći na Himalajima. Mi smo jedina kompanija na tržištu ruskog govornog područja koja je specijalizovana za premium himalajske ture. Postoji mnogo opcija, ali to su uglavnom budžetske ture. Interesovanje za naš region raste, ali mnogi su zabrinuti zbog loše usluge ili podrške. Da bih to postigla, lično prelazim svaku rutu, svi hoteli duž rute ture su naši dugogodišnji partneri, a naši gosti dobijaju poseban tretman. A ono što nas izdvaja jeste to što ne nudimo standardne ture duž tipičnih turističkih staza. Svaka tura je ispunjena jedinstvenim mestima, susretima i događajima. Pre dve godine smo otvorili turističku kompaniju u Rusiji, sa kancelarijom u Skolkovu. Veoma brzo rastemo u ovoj oblasti.
Budućnost u Butanu
Kaže da imaju toliko planova da ne mogu sve ni da ispune.
- Da, planiramo da povećamo turizam u Butanu i susednim zemljama preko naše kompanije. Trenutno vredno radimo na tome da to postignemo. Planiram putovanje u Moskvu, gde svakodnevno imam tri ili četiri sastanka sa partnerima, poslovne doručke i prezentacije. Postoji veliko interesovanje za destinaciju, ali ljudima nedostaju informacije i imaju mnogo neosnovanih strahova - objašnjava Natalija i otkiva da pokreću još jedan biznis:
- Naš drugi posao su superhrana i dijetetski suplementi iz Butana. Tokom pandemije, kada je turizam naglo opao, pronašla sam svoju nišu u ovoj oblasti. Počeli smo da isporučujemo lekovite pečurke kordiceps iz Butana, najskuplji i najefikasniji adaptogen na svetu. Kada sam počela da dobijam pozitivne povratne informacije, bila sam presrećan. Mnogi kupci su postali redovni, prijavljujući značajna poboljšanja u svom zdravlju. Ove godine smo otvorili kompletnu onlajn prodavnicu koja prodaje kordiceps, macutake, zdrave čajeve i začine. Takođe planiramo da proširimo naš asortiman proizvoda. Uvešćemo nove suplemente sa drugim lekovitim pečurkama; lično sam iskusila njihovu moć i želim da je podelim i koristim drugima. Trenutno sarađujemo sa lokalnom farmaceutskom kompanijom kako bismo nabavili naše suplemente, ali na kraju želimo da otvorimo sopstveni proizvodni pogon u Butanu. Naravno, neću napustiti kafić, koji je i dalje više hobi nego posao, i nastaviću da ga razvijam. Moji planovi uključuju otvaranje studija za jogu i umetnost. Pored kafića je prelep prostor gde ću okupljati talentovane predavače i organizovati kurseve i radionice - zaključuje Natalija koja je u Butanu pronašla svoju sreću.