„Jelena, gde ti je glava danas?“ čula sam šapat moje sestre Marije dok sam stajala pored otvorenog kovčega, osećajući kako mi se noge tresu. Pogledala sam je, ali nisam mogla da progovorim ni reč. Suze su mi odavno presušile, a u grudima je zijala praznina. Svi su me videli kao svetu ženu, kao uzornu suprugu koja je godinama bila uz svog muža Ivana, kroz sve njegove bolesti, poslovne uspone i padove. Niko nije znao da mi je srce dugo bilo slomljeno, ali ono što sam otkrila tog dana zauvek će promeniti moj život.
Dok su ljudi prilazili i izražavali saučešće, osećala sam se kao glumica u lošoj predstavi. Njegova sestra, Gordana, stisnula mi je ruku i šapnula: „Znaš, Jelena, Ivan je uvek govorio da si ti najbolja stvar koja mu se ikada dogodila. Čuvaj ono što ste zajedno stvorili.“ Nisam ni slutila koliko brzo će te reči dobiti drugačije značenje.
Posle sahrane, kada su svi otišli, bila sam sama u našem stanu. Tišina je bila nepodnošljiva. Sedela sam na njegovoj strani kreveta, držeći njegov sat, kada sam primetila mali USB stik na noćnom stočiću. Nisam ga ranije videla. Srce mi je počelo lupati. Znam da Ivan nije bio posebno tehnološki potkovan, ali je uvek nešto krio od mene. Setila sam se svih onih noći kada bi se kasno vraćao kući, mirišući na parfem koji nije moj, govoreći da je bio sa prijateljima iz firme. Uvek sam mu verovala. Ili sam bar želela da mu verujem.
Drhtavim rukama sam ubacila USB stik u laptop. Na ekranu su se pojavile fascikle sa imenima koja mi ništa nisu značila: „Ana“, „Sanja“, „Računi“, „Stanovi“. Otvorila sam prvu fasciklu. Fotografije. Ivan u naručju žene koju nikada nisam videla. Smejali su se, držeći se za ruke, na slici iz Novog Sada. Osetila sam kako mi se stomak okreće. Otvorila sam fasciklu „Sanja“. Još fotografija, ovog puta sa drugom ženom, u Budvi, na plaži. Poruke, ljubavna pisma, planovi za budućnost. „Jedva čekam da konačno budemo zajedno, da ostaviš Jelenu i počneš ispočetka“, napisala je Sanja. Ivan je odgovorio: „Još malo, sve će biti naše.“
Nisam znala šta me je više povredilo – izdaja ili činjenica da sam godinama živela u laži. Sećala sam se svih onih trenutaka kada sam ga branila pred prijateljima, kada su mi šaputali da nešto nije u redu, kada sam mu više verovala nego sebi. Sada sam shvatila da sam bila slepa.
Nisam imala vremena za tugu. Sledećeg dana, stigli su Ivanovi roditelji, njegova sestra Gordana i brat Zoran. Seli su za sto, a atmosfera je bila napeta. Gordana je odmah prešla na stvar: „Jelena, da li znaš da je Ivan prepisao stan na mene pre nego što je umro? Rekao je da to nećeš moći sama. To je za tvoje dobro.“
Pogledala sam je šokirano. „Šta hoćeš da kažeš? Ivan i ja smo zajedno kupili taj stan. Sve smo delili.“
Zoran je slegnuo ramenima: „Tako je odlučio. Imao je svoje razloge.“
Nisam mogla da verujem šta čujem. Osećala sam se kao uljez u sopstvenom životu. U tom trenutku mi je zazvonio mobilni telefon. Bila je to žena koju nisam poznavala. „Jelena? Ana je. Znam da je ovo čudno, ali moramo da razgovaramo. Ivan mi je bio sve. Obećao mi je život.“
Nisam znala šta da kažem. „Molim te, ne zovi me više. Dosta mi je svega.“
Ali Ana nije htela da odustane. „Imam dete sa njim. Tvoj muž je bio otac mog sina. Zaslužujem deo onoga što je ostavio.“
Srušila sam se na pod, osećajući kako mi se svet raspada. Sve što sam znala o Ivanu bila je laž. Nisam imala snage ni za šta. Marija mi je prišla, zagrlila me i šapnula: „Jelena, moraš biti jaka. Pokušaće da ti sve uzmu. Ne dozvoli im.“
Tih dana sam hodala kao senka. Otišla sam kod advokata, pokušavajući da shvatim šta Ivan krije. Otkrila sam da ima drugi stan u zemunu, na Sanjino ime. Da diže kredite, troši novac na žene, dok ja štedim svaki dinar za našu budućnost. Svi su me gledali sa podsmehom, kao da je moja krivica što ne znam.
Jedne večeri, dok sam sedela sama u kuhinji, došla je Gordana. Sedela je preko puta mene, gledajući me pravo u oči. „Znaš, Jelena, možda je bolje da sve zaboraviš. Ivan je bio komplikovan čovek. Nije želeo da te povredi. Samo... nije znao kako da bude veran.“
Pogledala sam je sa gorčinom. „A šta je sa mojim životom? Godine koje sam mu dala? Ljubav koju sam mu dala? Zar to ništa ne vredi?“
Gordana je slegnula ramenima. „Vredi, ali život ide dalje. Moraš se boriti za sebe.“
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu kroz šta sam prošla. Laži, izdaja, poniženje pred celom mojom porodicom. Kako su me svi gledali, čekajući da se slomim. Ali im nisam pružila to zadovoljstvo. Snaga za koju nisam znala da postoji probudila se u meni. Počela sam da prikupljam dokaze, razgovaram sa advokatima, tražim pravdu. Nisam to radila zbog novca, već zbog sebe. Zbog svih godina koje sam provela u senci tuđih laži.
Danas, kada prolazim pored Ivanovog groba, više ne osećam tugu. Osećam bes, ali i ponos. Preživela sam ono što bi mnoge žene slomilo. Naučila sam da ne treba nikome slepo da verujem, da moram biti svoja. I da, još uvek boli, ali sada znam da vredim više nego što sam ikada mislila.
Ponekad se pitam – koliko nas živi u laži, verujući da je ljubav dovoljna? Koliko nas ćuti, pati i nada se da će se nešto promeniti? Možda je vreme da progovorimo. Šta biste uradili da ste na mom mestu?