Tanja je stajala nasred dnevne sobe, sa suzama koje su joj zamućivale pogled, i posmatrala čoveka kojeg je do juče smatrala svojim osloncem, partnerom i budućnošću — Kirila. Gotovo četiri godine delili su život: svakodnevicu, planove, nade, brige, sitne radosti i velike snove. A sada je on, potpuno miran i pribran, slagao svoje stvari u torbe, kao da se seli iz privremenog stana, a ne iz porodice koju je sam stvorio.
Najbolnije od svega bilo je to što nije odlazio u nepoznato. Odlazio je kod žene od koje je nekada demonstrativno otišao, tvrdeći da je njihova priča završena. Tada je govorio kako je konačno pronašao pravu ljubav — Tanju. Govorio je da je srećan, da želi novi početak, porodicu, dete. Sve ono što su zajedno počeli da grade sada je, činilo se, nestajalo bez traga, kao da nikada nije ni postojalo.
Kad im je bilo najlepše on je pozvao sa broja bivše supruge da joj kaže da više ne ide i da će da se rastanu. U tom momentu nije ni slutila da će baš njoj da se vrati.
Trenutak kada se porodica raspala pred njenim očima
Mali Platon, njihov sin, sedeo je u majčinom naručju i veselo gledao oca. U njegovom svetu nije bilo napuštanja, izdaje ni bola — samo radost kada vidi poznato lice. Pružao je ručice, nešto nerazumljivo brbljao, smejao se. Ali Kiril gotovo da nije obraćao pažnju na njega. Bio je fokusiran na torbe, dokumenta, sitnice po stanu — kao da želi da ukloni svaki trag svog prisustva.
Kada je završio, podigao je teške torbe i odneo ih do ulaznih vrata. Zastao je na trenutak, pogledao Tanju i pokušao da se nasmeši. Taj osmeh bio je možda namenjen da ublaži situaciju, ali je njoj delovao hladno i strano.
Rekao joj je da mora da ide. Da mu je žao što se sve tako završilo, ali da drugačije nije moglo. Govorio je o tome kako ne želi da ona nosi gorčinu u sebi, kako bi trebalo da pokuša da nastavi dalje i izgradi novi život. Čak je pomenuo i da treba da misli na dete — kao da joj daje savet iz neke distance, a ne kao otac tog istog deteta.
Tanja je u tom trenutku jedva uspevala da zadrži kontrolu. Osećala je kako joj se u grudima gomilaju reči, krik, bes, poniženje — ali je sve to ostalo zarobljeno iza čvrsto stisnutih usana. U sebi je pomislila da je okrutno ne samo što odlazi, već i način na koji to radi — kao da je sve već odlučeno, završeno, bez prostora za razgovor, objašnjenje ili borbu.
Kiril je potom izašao u hodnik, pritisnuo dugme za lift i usput poslao poruku taksi službi. Sve je funkcionisalo rutinski, gotovo poslovno. Za nekoliko minuta, znao je, više neće biti tu.
U Tanji se tada dogodilo nešto čudno — kao da se vreme zaustavilo. Nije više čula jasno ni zvuke iz stana, ni detetovo brbljanje. Kao da je u njoj sve naglo utrnulo, zamrznulo se. Držala je sina u naručju, ali je bila odsutna, izgubljena u mislima koje su se vraćale na početak njihove priče.
A početak je bio toliko lep
Sećala se prvih susreta, pogleda punih pažnje, razgovora koji su trajali satima. Sećala se obećanja, planova o zajedničkom domu, putovanjima, detetu koje će jednog dana doći. Sećala se kako je verovala da je pronašla čoveka sa kojim će ostariti.
I sada, dok je stajala na istom tom mestu gde su nekada zajedno birali nameštaj i smejali se sitnicama, gledala je kako njen život, kakav je poznavala, odlazi kroz vrata — sa torbama u rukama čoveka kojeg je volela.
U glavi joj je odjekivala samo jedna misao:
Za pet minuta, zauvek će nestati.
Sukob koji je dugo tinjao
Kirill je te večeri otključavao vrata stana sa neprijatnim osećajem u stomaku. Čim je kročio unutra, shvatio je da mu predosećaj nije bio bez razloga. U vazduhu je bila ona teška tišina koja gotovo fizički pritiska — tišina koja najavljuje oluju.
Inga ga je čekala u dnevnoj sobi, prekriženih ruku, napetog držanja i pogleda koji nije obećavao ništa dobro.
— Opet kasno — izgovorila je hladno. — Koliko još misliš da mogu da trpim tvoje izgovore?
— Šta sad nije u redu? — pokušao je da deluje zbunjeno, skidajući jaknu. — Stvarno sam imao problem na poslu.
— Naravno da jesi — nasmejala se bez trunke humora. — Samo me zanima da li ćeš večeras smisliti nešto originalnije nego prošli put.
Kirill je osetio kako mu se dlanovi lagano znoje. Znao je taj ton. To nije bila ljubomora bez osnova — to je bio glas žene koja veruje da već zna istinu.
Objašnjenja koja vise o koncu
— Ostao sam duže zbog izveštaja — počeo je, birajući reči. — Već sam ga poslao na proveru, ali je glavna računovođa našla grešku. Nedostajale su dve stavke troškova sa službenog puta. Sitnica, ali novac je već prošao kroz knjige, pa sam morao sve da prekopam.
Inga ga je posmatrala nepomično.
— Nastavi — rekla je mirno.
Ta smirenost bila je opasnija od vike. Kirill je instinktivno ubrzao priču, pokušavajući da zvuči što uverljivije.
— Stajala je iznad mene satima, komentarisala svaku cifru… Kunem ti se, mislio sam da ću poludeti. Zbog takve gluposti izgubio sam celo veče.
— Zanimljivo — odgovorila je Inga tiho. — A telefon?
— Kakav telefon?
— Onaj na koji se nisi javljao tri sata.
Kirill je na trenutak zanemeo.
— Bio je utišan… Nisam ni primetio.
Inga je napravila korak bliže.
— Kirile, samo mi reci istinu — rekla je, sada već umornim glasom. — Ne želim više priče. Samo istinu.
On je u sebi grozničavo pokušavao da proceni koliko ona zapravo zna. Pomisao da ga povezuje sa glavnom računovođom delovala mu je gotovo apsurdno — ta žena je za njega bila oličenje strogoće i autoriteta, neko ko bi ga pre disciplinovao nego zaveo.
Ali pitanje je i dalje visilo između njih.
Hoće li mu poverovati — ili je već sve bilo izgubljeno?
Sumnja koja prerasta u istinu
Kirill je, uprkos nervozi, nastavio da gradi svoju priču sa sve više detalja, pokušavajući da deluje uverljivo i smireno. Govorio je kako je glavna računovođa žena koju se svi u firmi plaše — čak i najbezobrazniji poreski inspektori i predstavnici raznih kontrolnih službi nisu imali hrabrosti da joj se suprotstave. Znala je da ih razoruža argumentima, ali i oštrim rečima, objašnjavajući im vrlo jasno da su pogrešili što su uopšte posumnjali u njen rad. Nakon takvih susreta, kako je Kirill pričao, čak su i najuporniji kontrolori odlazili povučeni i posramljeni.
— Posle toga mi je već mozak počeo da se muti — rekao je gledajući Ingu gotovo molećivo.
— Onda je ona, onako kroz šalu, rekla da se bez pola litre ovde ništa neće rešiti. Ja sam pomislio da je ozbiljna, pa sam otišao do prodavnice. Kupio sam konjak koji voli, sipao joj čašicu… i šta se desilo? Popila je više nego što je trebalo dok je gledala izveštaj. Morao sam da joj zovem taksi da je odveze kući.
Inga je stajala nepomično, ali joj je izraz lica postajao sve oštriji.
— E, sad ćemo od tog dela polako — rekla je tiho, ali ton joj je bio poput zategnute opruge.
Kirill je na trenutak izgubio sigurnost.
— Pa… odvezao sam je, zapravo sam je otpratio do stana — nastavio je. — Hteo sam da budem siguran da je dobro stigla. Posle sam uzeo taksi nazad. I na putu je vozač imao sudar. Morao sam da ostanem da dam izjavu policiji, zato sam kasnio.
Istina koja ruši brak
Inga mu je prišla sasvim blizu. Pogledala ga je pravo u oči, toliko prodorno da bi se slabiji čovek povukao. Kirill je uspeo da izdrži taj pogled, ali je osećao kako mu srce lupa sve jače.
Ona je spustila glas gotovo do šapata:
— A zašto nisi rekao da preko puta stana tvoje „jadne“ računovođe živi tvoja bivša ljubavnica? — izgovorila je. — I to mnogo mlađa i privlačnija od nje. I kako to da si se, slučajno, zadržao baš kod nje, a ne na davanju izjave policiji? Razmisli malo… pa izvuci zaključak, dragi moj.
Kirill je pokušao da glumi iznenađenje.
— Kakva bivša ljubavnica? — ali glas ga je odao.
Inga je u tom trenutku shvatila da nema smisla dalje raspravljati. Nije želela više ni objašnjenja ni priznanja. Jednostavno mu je rekla da ode — i da se ne vraća.
Tako se Kirill ubrzo našao u iznajmljenom stanu koji je delio sa još jednim muškarcem slične sudbine — čovekom koji je takođe bio izbačen iz kuće zbog neverstva.
Nekoliko nedelja kasnije, cimer mu je sav srećan saopštio da je uspeo da ubedi suprugu u svoju „nevinost“ i da se vratio porodici. Kirill, međutim, nije imao tu sreću. Inga mu je jasno stavila do znanja da oproštaja neće biti.
Ipak, nije bio čovek koji dugo tuguje. Nedostajala mu je pažnja, bliskost i žensko društvo, pa je vrlo brzo upoznao novu devojku — Tanju.
Bila je potpuno drugačija od Inge: mlada, nežna, krupnih očiju, vitke figure i guste kestenjaste kose. Na prvi pogled delovala je krhko i pomalo stidljivo, što je u njemu probudilo osećaj zaštitnika. Iskusni zavodnik brzo je osvojio njeno poverenje i pažnju, a već posle tri meseca živeli su zajedno, gotovo kao supružnici.
Kirill je tada verovao da počinje novo poglavlje života — ne sluteći da će se njegova prošlost ponovo vratiti i sve promeniti.
Tanja i Kirill: ljubav sa složenim obavezama
Tanja je bila očarana Kirillom: visok, zgodan, sa prijatnim manirima i sposobnošću da dobro zarađuje. Povrh svega, činilo se da je potpuno sam. Ipak, brzo je shvatila da njegova navodna usamljenost nije bila potpuna istina. Kirill joj je otvoreno priznao da je nedavno doživeo velike sukobe sa bivšom suprugom zbog raznih životnih razlika i neslaganja. Rekao je da ona ne planira da mu da razvod, jer želi da i dalje bude finansijski odgovoran za porodicu, a on je, kao pošten čovek, dao reč pokojnom tastu da nikada neće zanemariti svoje decu.
Tanja je pronalazila određene argumente pomalo neobičnim, ali ih je prihvatala. Bila je srećna što je pronašla čoveka na kojeg može da se osloni i koji će biti sigurna podrška u životu. Njene prijateljice pokušavale su da joj skrenu pažnju i upozore je da Kirill možda ne govori celu istinu, ali zaljubljena Tanja nije htela da ih sluša.
— Vi ništa ne razumete — branila se Tanja. — Da, Kirill ne želi da me upozna sa svojom porodicom, ali to je zato što želi da me zaštiti od negativnih reakcija. Razumem ga savršeno jer između nas postoji velika razlika u godinama.
— A tebi ne smeta što ima skoro odraslu decu, a ti si samo deset godina starija od njegovog prvenca? — pitale su je prijateljice. Tanja je neobazrivo odmahnula rukom:
— To je samo pitanje vremena. Upoznala bih ih i imali bismo normalnu komunikaciju, kao svaka obična porodica.
— Ne izgleda kao da želi da te upozna sa svojim bližnjima — insistirale su.
— Šta vas briga? — ljutito je odbrusila Tanja. — Samo ste ljubomorne što imam tako razumnog i iskusnog muškarca. Ne dešava se svima da pronađu muškarca iz snova.
Tanja je zatim nabrajala vrline Kirilla
— Prvo, oduvek su mi se dopadali stariji muškarci. Imaju neku posebnu harizmu, deluje kao da te razumeju bez reči, samo pogledom. Drugo, moj Kirill je izuzetno pažljiv i veseo u kućnim obavezama. Koliko je samo puta bilo da sam umorna posle posla, a on je spremio večeru i pokušavao da me razveseli. To je tako prijatno — osećati da se tvoj voljeni brine o tvom zdravlju i dobrobiti. Treće, Kirill ne želi da me izlaže nepotrebnoj brizi jer želi da imamo zajedničko dete. To pokazuje koliko su mu ozbiljne namere. Šta vi pričate, naprežete se uzalud.
Njene prijateljice su se povukle, shvatajući da u Tanjinim rečima ima istine, ali da logike ima vrlo malo.
— Ne mogu da shvatim kako je odlučila da rodi dete od njega, kad ovaj čovek već ima dvoje dece — pitala je Valja, jedna od prijateljica. — Ako je tako lako prešao preko tolikih godina braka, gde je garancija da neće isto uraditi i sa Tanjom? Možda rodi, a on će reći: „Izvini, ljubavi, bilo je greška da imamo zajedničko dete“ i nestati. A Tanja će ostati sama sa detetom. Šta će tada da radi?
Prvu godinu zajedničkog života Tanja je bezrezervno verovala Kirillu, koji je stalno ponavljao da ne može odmah da se oženi iz dva razloga. Prvi — bivša žena preti da će mu otežati viđanje sa decom ako stupi u novi brak. Drugi — i ovako im je lepo zajedno, a formalni papir u pasošu ništa ne menja. Ako ne postoji prava ljubav i privlačnost, govorio je Kirill, ni deset pečata u dokumentima ne bi promenilo ništa.
— Priprela me je — uzdahnuo je Kirill. — Nedavno sam se vratio od svojih rođaka, gde je bivša dovela sinove da se vide sa mnom. Moji dečaci su porasli… Maks ima sedamnaest, Danilo godinu dana manje, prava „pojenta“. S njima je bilo toliko posla dok nisu odrasli. Sada su pravi momci, svi zavidni, i mnogo mi nedostaju, samo što bivša ne dozvoljava da ih viđam koliko bih želeo. Šta da radim? Moram da trpim, oni su mi i dalje najbliži.
Tanja je tiho upijala Kirillove neobične izjave, ne uspevajući da sakrije mešavinu osećanja koja su joj se motala po glavi. Znala je da Kirill redovno posećuje svoju majku kada ide da se vidi sa sinovima — ženku koja je bila poput čuvara i učiteljice dečacima u njihovim predškolskim godinama, koja ih je beskrajno volela i posvećivala im svu pažnju i toplinu koju je mogla.
— Dragi, kada ćeš me upoznati sa svojom majkom? — upitala je Tanja jednom prilikom, pokušavajući da bude diskretna, ali iskrena. Kirill bi uvek počeo da pufće, tražeći izgovore i smišljajući opravdanja: „Nije sada pravo vreme“, „Mama još nije spremna“, „Bojim se da zbog mojih dečaka nećeš hteti da ostaneš sa mnom“.
— Ja neću odustati od tebe — ljutila se Tanja. — Ako imamo zajedničke planove za budućnost, kako mogu da ignorišem tvoju porodicu? I uopšte, želela bih da nas upoznaš.
Vremenom, Kirill je razvio rutinu. Vikendom i praznicima odlazio je kod svoje majke, gde je učestvovao u porodičnim ručkovima, organizovao male proslave za sinove i trudio se da bude primeran otac. Tanja je ostajala kod kuće, slušajući njegove izveštaje i diveći se koliko je posvećen svojim sinovima.
— Davno sam im obećao regatu i evo, držim reč — ponosno je govorio Kirill, hvaleći uspehe Maksima i Danila. — Zamislite, treniraju tek nedelju dana, a već su pobedili u prvoj trci. Iz njih će sigurno biti vrhunski sportisti.
U drugoj prilici, Kirill je poveo sinove u planinski ski kamp na nekoliko dana. Povratak nije bio bez posledica: pao je na ciljnoj liniji i povredio ruku. Tanja je tada pokazala svoju brižnost — stavila mu je fiksiranu zavoj, masirala gornji deo tela i gotovo ga hranila sa kašičice, vodeći računa o svakom njegovom pokretu.
— Ti si tako pažljiva i razumešća — rekao je Kirill, dodirujući je nežno i gledajući je pravo u oči. — Zaista sam imao sreće što sam baš tebe sreo.
— Onda zašto ne želiš da te upoznam sa svojim sinovima? Mogli bismo zajedno da provodimo vreme — pitala je Tanja, pokušavajući da sakrije razočaranje.
Kirillova reakcija kakvu nije očekivala
— Izvini, ali to nije moguće — rekao je odlučno. — Dečaci te ne bi doživljavali kao svoju majku, a njihovu pravu majku vole i poštuju. Osim toga, moje vreme sa njima je jedna od retkih oaza za mene. To je moj lični prostor i ne želim da bilo koga uključujem, čak ni tebe. Kada sam sa sinovima, nema tu ni bivše žene; to je isključivo muški svet u koji ti ne možeš da uđeš.
Tanja je sedela u tišini, pokušavajući da razume Kirillove reči i da prihvati ograničenja koja je postavio. Iako joj je srce želelo da bude bliže njegovoj porodici, shvatila je da postoje granice koje ne može da prelazi, i da će za sada njihova zajednička veza morati da funkcioniše u okviru njegovih pravila i načina života.
Tanja otkriva srećnu vest: trudnoća koja menja sve
Nekoliko dana nakon što je saznala da je trudna, Tanja je bila potpuno sigurna u svoju odluku — dete će ostaviti i odgajati. U njenim mislima nije bilo mesta sumnji.
— Naravno da ću ga zadržati — govorila je sebi. — Ako Kirill ne može da se zasiti svojih sinova iz prvog braka, sigurno neće okrenuti glavu od našeg deteta.
Njene prijateljice nisu bile iste sreće. Pokušavale su da je odvrate od, kako su smatrale, nepromišljenog koraka:
— Ti si s njim već tri godine, a ništa se nije promenilo — upozoravale su. — Ako su njegovi odnosi sa bivšom takvi, možda ti samo priča bajke. Trebalo bi da proveriš pre nego što učiniš nešto toliko ozbiljno.
— Ali ja verujem Kirillu — tvrdila je Tanja, pomalo uvređena. — Ne mogu drugačije, verujem mu.
— Njegova bivša živi u zajedničkom stanu, a tebi ni nakon tri godine nije želeo da kupi ni sobu — nastavile su prijateljice. — Šta ćeš raditi ako on ipak ode?
— Neće otići — bila je odlučna Tanja. — Ja ću mu roditi sina. Verujem da će me to zadržati pored njega.
Te večeri, dok je sunce zalazilo, Tanja je sa nežnom smeškom prišla Kirillu i, sedeći mu u krilo, saopštila srećnu vest:
— Dragi, moram ti nešto reći — počela je, zadržavajući lukav osmeh.
— Šta je? — Kirill je pogledao iznenađeno.
— Imaćemo dete — izgovorila je Tanja, gledajući ga sa nežnošću.
Na njegovom licu se videlo blago iznenađenje, ali ubrzo je preusmerio pažnju:
— Ovako srećnu vest moramo proslaviti! — rekao je i izvadio šampanjac iz frižidera. Iako je samo Kirill popio par gutljaja, jer je Tanja pazila zbog rane trudnoće, atmosfera je bila radosna. Nakon večere, Kirill se smirio, sklopio oči i zaspao, dok je Tanja sedela pored njega, diveći se njegovoj neobično nežnoj i ranjivoj slici dok spava. Poljubila ga je u usne i tiho rekla:
— Ti si moj, nikome te ne dam.
Trudnoća je prolazila bez većih komplikacija, a Kirill je bio što je više mogao podrška Tanji. Zbog nje je počeo da ređe posećuje porodične okupljanja, što je nju činilo beskrajno srećnom:
— Trebalo je ranije da se odlučimo na dete — razmišljala je Tanja. — Sada ćemo biti prava porodica: Kirill, ja i naše dete…
Proveli su mnoge trenutke zajedno, šetajući i putujući na izlete. Kirill je pokazivao Tanjii mesta koja je voleo i koja su mu bila posebna. Na jednom planinskom odmaralištu, Tanja je ugledala ženu srednjih godina, u kasnim tridesetim, koja je išla prema automobilu sa dva mlada muškarca. Njena oštra memorija lica odmah ju je podsetila — prepoznala je Kirillovu bivšu porodicu. Iako su sinovi odrasli, prepoznatljive crte lica ostale su iste.
— Bivša žena, wow… — šapnula je Tanja. — Takva samouverena, to je neverovatno. Ipak, vidi se po licu da zna da manipuliše. Siromašni Kirill, ne da mu je lako s njom.
Bivša je prošla pored njih bez pogleda, dok je Kirill bacio žalostan, tužan pogled. Okrenuo se prema Tanji i rekao:
— Hajde da idemo odavde, previše je ljudi i atmosfera nije prijatna.
Tanja se složila, osećajući unutrašnju euforiju. Bila je srećna što je pokazala bivšoj da je sada ozbiljno prisutna u Kirillovom životu:
— Neka zna da nije jedina koja ima dete od Kirilla — pomislila je pobednički.
— On će našem detetu biti najbolji otac, jer od nas nikada neće otići.
Put kući i skrivena istina
Put od planinskog odmarališta do stana protekao je u tišini. Kirill nije progovorio ni reč, fokusiran na svoje misli i planove. Kada su stigli, pomogao je Tanji da iznese torbe i pažljivo ih odneo u stan. Tek tada joj se obratio, mirnim tonom, ali s nekom hitnošću u glasu:
— Moram brzo da predam jedan dokument, treba mi pečat glavne računovođe. Samo što ona trenutno nije u gradu, koliko sam čuo. Dakle, moram da odem do njenog seoskog doma, nije daleko.
Tanja nije pokazala da je primetila njegovu neiskrenost. Kirill, s očima punim naglog uzbuđenja i strepnje, počeo je da pretražuje papire, isprintao nekoliko dokumenata i ubrzo otišao. Tanja ga je ispratila dugim, promišljenim pogledom, dok u njenoj duši nije počelo da klija sumnja:
— Kuda je on zapravo otišao? — pitala se, sećajući se brzine kojom je sakupljao stvari za put.
Kirill se vratio tek sledećeg jutra, ozbiljan i tmuran. Pogledao je Tanju samo nakratko i odmah počeo da se priprema za posao.
— Jesi li stigao do svoje glavne računovođe? Sve u redu? — upitala je Tanja, pokušavajući da zadrži zabrinut ton.
— Da, sve je u redu — odgovorio je kruto i odmereno.
U narednom periodu Kirill je sve češće odsustvovao, odlazeći kod svoje majke, dok je Tanju zbunjivalo što nije spreman da joj kaže gde je bio i zašto. Kada je počela da oseća trudove, Kirill je profesionalno pozvao hitnu pomoć i objasnio situaciju. Međutim, Tonja je čula nešto što ju je zateklo:
— Da, ja sam samo komšija, živim blizu. Ona nije mogla da pronađe telefon — rekao je Kirill kroz slušalicu.
Tanja je viknula:
— Kako misliš komšija? Šta ti pričaš?
Kirill je spustio slušalicu i zabrinuto je pogledao:
— O čemu pričaš? Šta sam to rekao?
— Čula sam kako si rekao da si moj komšija. Kako to da protumačim? — pitala je, zbunjena.
— Pomisli da ti strah pred porođajem pomutili um — rekao je strogo. — Kako bih mogao da kažem da sam komšija kad sam otac tvog deteta? Ne izmišljaj, sada idemo zajedno u porodilište.
Tanja je pokušala da poveruje da je možda pogrešno razumela, da Kirill ne bi mogao da izgovori takvu laž o ženi koja mu uskoro rađa dete. Satima su čekali u prijemnoj, dok nije došla medicinska sestra i saopštila:
— Čestitam, dečak je rođen. Težak tri i po kilograma, visok pedeset četiri centimetra.
— Baš kao Danilo — promrmljao je Kirill zamišljeno, podsećajući na svog starijeg sina.
Tanja je otpuštena iz porodilišta mirno, bez ikakve pompe, ali srećna što ima dom i sigurnost. Kirill je brinuo o njoj, pazeći da sve bude čisto i uredno, pomažući oko deteta. Sve je funkcionisalo skladno, sve dok jednog dana nije zazvonio telefon — bila je to Inga, njegova bivša supruga.
Neočekivani udarac, povratak bivše
Tada je Tanja shvatila kolika je bila uloga prve supruge u životu Kirilla. On je naglo spakovao sve svoje stvari i bukvalno pobegao od Tanji i njihovog sina. Srce joj je stiskalo dok je posmatrala, shvatajući da ni ona ni njihov mali dečko nisu imali nikakvu stvarnu težinu u njegovim očima. Kirill je jednostavno prošao kroz lični krizni period, zatražio oproštaj od bivše i vratio se u porodicu koju je smatrao primarnom.
Tanja je ostala sama sa bebom, sa tugom u srcu i osećajem izdaje. Sve ono što je mislila da gradi s Kirillom — ljubav, porodicu, zajednički život — naglo se urušilo. Dok je držala svog sina, shvatila je da njihova veza nije bila zasnovana na pravoj lojalnosti i poverenju, već na privremenoj olakšici za Kirilla u kriznom periodu.
Iako je tuga bila neizmerna, Tanja je u sebi nosila odlučnost — detetu će pružiti ljubav i sigurnost koje nije mogla da očekuje od Kirilla. Njen život, sada okrenut ka majčinstvu, tek je započinjao novu, neizvesnu, ali njenu sopstvenu priču.