Na današnji dan pre sedam godina, tragično je nastradao pevač narodne muzike Šaban Šaulić. Imao je 69 godine i bio je u Nemačkoj na koncetu. Nesreća se dogodila u Nemačkoj, u blizini Bilefelda, kada je pijani vozač bez dozvole udario u automobil u kojem se Šaulić nalazio, što je izazvalo direktan sudar i sletanje sa puta. Šaulić je preminuo od posledica teških povreda i pucanja srčane aorte.
Sve se dogodilo rano ujutru na autoputu A2 u blizini mesta Gitersloh (okolina Bilefelda) u Nemačkoj. Prema izveštajima, vozač koji je izazvao sudar vozio je pod uticajem alkohola i bez vozačke dozvole. Nakon nesreće osuđen je na 3 godine zatvora.
U automobilu sa Šabanom bili su vozač i kum Slobodan Bobi Stojadinović. Šaulić je prebačen u bolnicu gde je preminuo. Njegov muzičar Mirsad Kerić preminuo je dan kasnije od posledica teških povreda glave.
Sahranjen je 22. februara 2019. godine u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Kako je telo Šabana Šaulića vraćeno u Srbiju
Nakon što su završen obdukcioni proces i administrativne procedure, njegova deca — Sanela i Mihajlo Šaulić — su preuzeli očevo telo u Nemačkoj. Tada su pripremljeni potrebni dokumenti (smrtni list, saglasnosti i dozvole) kako bi telo moglo biti transportovano u Srbiju.
Telo je dopremljeno u Beograd vladinim avionom Republike Srbije — to je bio najbrži i najbezbedniji način prevoza iz inostranstva. Na aerodromu su ga dočekali članovi porodice, među kojima su bili udovica Gordana Šaulić, ćerka Ilda i drugi bliski članovi.
Nakon dolaska, telo je izloženo u kapeli, održana je komemoracija u Beogradu, a potom je Šaulić sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Ne plači dušo
Šaban je sahranjen uz pesmu "Ne plači dušo" koju je sam napisao svojoj supruzi Gordani.
Bila je 1984. godina kada je pesma ugledala svetlost dana, a već nakon prvih taktova osvojila je srca publike širom bivše Jugoslavije. No, priča o njenom nastanku možda je čak i zanimljivija od same pesme.
U jednom od svojih poslednjih intervjua, samo četiri meseca pre tragične smrti, Šaban je otkrio kako je došlo do stvaranja ove emotivne numere.
– Jednog jutra, vraćam se kući sa društvom, svi pod gasom. Upadamo kao "indijanci", kako bi rekla moja Goca. Njoj ništa nije bilo jasno – šta radimo, zašto dolazimo tako pijani, zašto remetimo mir u kući. Naravno, ljutito me je napala – prisetio se pevač u emisiji "Balkanskom ulicom".
Svestan da je pogrešio, Šaban je u trenutku odlučio da svoju ženu umiri na jedini način koji je najbolje znao – pesmom. Iz srca i iz glave, smislio je stihove na licu mesta:
"Ne plači, dušo, ja ću ti doći, po ponoći..."
Pevao je o ženi koja svake noći ostaje sama u suzama, dok njen muž luta sa prijateljima i nazdravlja čašom vina. Ipak, na kraju joj obećava da će se vratiti, tražeći samo jastuk i njen zagrljaj. Gordana je upravo tu pesmu izabrala da mu muzičari sviraju dok traje sahrana.
Po kojim običajima je sahranjen Šaban Šaulić?
Iako su mu roditelji bili muslimanski vernici, Šaban nikada nije pokazivao interesovanje za organizovanu religiju. Izvor blizak porodici otkrio je da Šaban nije bio "verski definisan" i da nikada nije pristupio ni jednom obredu koji bi ga formalno vezao za određenu religiju.
Njegova sahrana, koja je bila obavljena bez prisustva sveštenih lica, simbolično je odrazila njegov životni stav – poštovanje prema svim verama, ali ne i pripadnost nijednoj od njih.
"Šaban je poštovao svaku veru, ali nijednu nije ispovedao. Nikada nije ušao u verski objekat, bilo da je u pitanju džamija, crkva ili sinagoga. Njegova merila nisu bila vera, već ljudskost," navodi bliski izvor.
Uprkos svom odnosu prema religiji, Šaban je bio deo tradicije svoje supruge Gordane, s kojom je u njihovom domu u Beogradu svake godine proslavljao krsnu slavu Svetog Jovana. Poznat po svojoj toplini i gostoprimstvu, Šaban je bio domaćin na slavi koja je okupljala porodicu i prijatelje.
"To je bila Gocina devojačka slava, a Šaban je uvek s radošću učestvovao," prisećaju se njihovi prijatelji.