Stan je mirisao na sveže pečene proizvode i aromatični čaj. Desetak rođaka sedelo je oko velikog stola. Njihov smeh i razgovor mešali su se sa veselim zveckanjem pribora za jelo. Jedan od njih je podigao čašu:
„A sada da popijemo za Mihaila i Svetlanu! Da konačno dobijete dete! U braku ste pet godina, a naša porodica se još uvek ne širi.“
Žena čoveka koji je nazdravljao nagnula se ka Mihailu, stavila ruku na njegovu i saosećajno rekla:
"Možda bi trebalo da se lečite? Imamo dobrog lekara da vam preporučimo. Hajde da ga pozovemo i zakažemo vam pregled."
Rođaci su čuli predlog i odobravajuće klimnuli glavom. Njihove oči su sa velikom očekivanjem gledali u pocrvenelog Mišu. Mihail je skočio na noge. Njegov pogled je lutao po sobi, klizeći sa Svetlane na rođake.
„Već smo sve proverili!“ Glas mu je drhtao, ne od uzbuđenja, već od razdraženja. „Nema potrebe za bilo kakvim testovima. Svi su završeni. Nažalost, moja Svetlana ima ozbiljnih zdravstvenih problema i nikada neće moći da postane majka. Ali ja je volim i... Da, moja žena je jalova, i ostavimo to tako.“
Tišina je zavladala sobom. Rođaci su gledali u Svetlanu: neki sa sažaljenjem, drugi sa zajedljivim neprijateljstvom. Baka je frknula:
"Rekla sam ti, Miša se oženio neispravnom ženom. A ti si me ućutkivao."
„U redu je, u redu je“, počela je da se uzbuđuje Mišina majka, Marija, i pokušavala da smiri napetu situaciju. „Volim Svetlanu kao ćerku. I tako sam srećna što je došla u naš dom.“
Svetlana se osećala kao da ju je udarila struja. Nešto u njoj je puklo, hladno i konačno: dosta, ovo više nije moglo da se nastavi. Pre pet godina, bila je drugačija - mlada i pouzdana. Onda, kada su se radosti porodičnog života otkrile u svoj svojoj lepoti, bila je uverena da će, uz trud, sve uspeti samo od sebe.
Marija je bila oduševljena od samog početka: Svetlana ima medicinsku diplomu i radi kao medicinska sestra koja zna kako da daje injekcije i lekove. To se ispostavilo kao veoma korisno. Na kraju krajeva, njen muž, koji je bio prikovan za krevet, bio je u zadnjoj sobi.
Naravno, Marija je bila zadovoljna. Sve je palo na Svetina pleća: kuvanje, pranje veša, beskrajni lonci i tiganji, lekovi na sat, zavoji i noćna buđenja. Ribala je podove na kolenima, menjala posteljinu svom svekru koji je bio prikovan za krevet, brojala pilule i zabrinuto slušala njegovo disanje kada bi počeo da hripće.
„Imamo mnogo sreće sa njom“, rekla je Marija svojim komšijama, kao da ne govore o snaji, već o profitabilnom nalazu.
Svetlana se setila kako je pokušavala da ubedi Mišu da se odsele. Tiho, pažljivo birajući reči: „Hajde da živimo odvojeno; biće nam lakše da popravimo odnos.“ Marija se razbesnela i počela da ga sramoti, govoreći da je ostavljanje majke same nezahvalno i bestidno. Mihail nije ni oklevao; odmah je stao na majčinu stranu.
Svetlanina majka je živela u drugom regionu i mirno je govorila telefonom, kao da čita napamet naučen tekst.
- Normalno je, ćerko, svaka žena nosi svoj krst.
Kada je Sveta jednom pitala da li može da se vrati kući, nastala je pauza u telefonu, a onda je čula:
„Bežati od tako pozitivnog muža je glupo. Ne želim da moram svima da objašnjavam zašto je moja ćerka ovo uradila. Budi strpljiva.“
Ali danas je Svetlana odlučila da više ne može da izdrži. Još uvek je volela svog muža. Ali ono što je rekao pred svim njihovim rođacima bila je prelomna tačka, ugasila je sva preostala osećanja.
Svi rođaci su je posmatrali kako Svetlana, ne mogući da zadrži suze, istrčava iz dnevne sobe. Stolica je zaškripala, neko se nespretno zakašljao, ali niko nije ustao. Sekundu kasnije, Marija je žurila za njom, teško dišući i škripajući papučama po podu.
Svekrva je bila sigurna da će naići na poznati prizor: Svetlana sa licem zabijenim u jastuk, ramena su joj se tresla, spremna za predavanje. Ali u sobi je bilo tiho. Svetlana je sedela na krevetu, grozničavo preturajući po fascikli papira, izvlačeći jedan po jedan list.
„Šta misliš?“ oštro je rekla Marija Petrovna. „On je muškarac. Trebalo bi da štitiš njegovo dostojanstvo, kao voljena žena.“
Prišla je bliže, gledajući preko njegovog ramena.
„Ako uradiš ono što mislim, izbaciću te iz kuće, nezahvalna životinjo. Primili smo te, tolerisali tvoju bednu medicinsku platu... Gde ćeš?“
Marija je govorila sve brže i brže, kao da se plašila da Svetlana neće stati.
„Prvi papir je za tebe“, rekla je Svetlana i naglo izvukla list iz fascikle.
Gurnula je dokument pravo pod nos svoje svekrve. U njemu je crno na belom pisalo da Svetlana poseduje trosoban stan u svom rodnom gradu. Marija Petrovna je suzila oči, odmaknula se korak unazad i odmahnula glavom, kao da je videla nešto apsurdno.
„Šta je, dođavola, ovo?“ upitala je nevericom. „Ne pokušavaj nikakve trikove sa mnom.“
Svetlana se polako ispravila.
„Moja baka je preminula pre par godina“, rekla je mirno. „Sećaš se, otišla sam da se oprostim, a ti me nisi čak ni pitao šta se desilo? Baka mi je ostavila nasledstvo, a ja nikome nisam rekla. Morala sam da platim mali račun za komunalije da bih postala punopravna domaćica bez ikakvih problema. Sakupila sam nekoliko hiljada od plate moje medicinske sestre, i sada je ovaj stan potpuno moj, oslobođen ikakvih tereta.“
Marija je prebledela i odmah odlučila da da dostojan odgovor.
„Dakle, izvlačila si novac iz porodičnog budžeta?“ njen glas je postao piskav. „Krala si ga od porodice, tiho, dok smo svi živeli ovde? Koliko si samo nezahvalna...“
„Pet godina sam se brinula o vašem mužu besplatno. Dan i noć. Bez slobodnih dana, bez plate, i zaista — ne hvala. Sama sam zaradila ovaj novac. Odlučila sam da ćutim o stanu nakon što sam slučajno otkrila da je automobil koji je Miša kupio kreditom koji otplaćujemo od naše plate registrovan na vaše ime. Možete li objasniti, Marija , kako se to dogodilo? Ili vama i Miši je dozvoljeno da pribegavate trikovima, a meni nije?“
Svetlana je pogledala svekrvu pravo u oči.
„Onda sam shvatila da je u ovoj porodici uobičajeno da pokrivamo jedni druge. I da se pretvaramo da je tako trebalo da bude. Nema veze - sledeća papirologija je za rođake.“
Svetlana se vratila gostima, stežući fasciklu. Razgovori su utihnuli, a neko je nespretno skrenuo pogled, ali ona nije stala. Stavila je papire na sto i rasklopila ih tako da ih svi mogu videti.
„Zaista smo odavno uradili sve analize. Trebalo mi je dve godine da moj muž, koji zaista želi decu, pristane da poseti lekara“, konačno je Sveta prekinula tišinu. „A evo i Mihailovih rezultata analiza.“
Zaključak je bio napisan jasno i bez ikakvih opcija: Mihail nikada neće moći da ima decu. Ni sada, ni ikada. Svetlana je bacila pogled na svoje rođake, koji su spustili pogled i razmenili krišom poglede.
„On je to odavno znao. I Marija je znala. Ubedili su me da ćutim, jer je za čoveka, kako su rekli, to sramotno.“
Par dana kasnije, Svetlana je sedela na podu u bakinom stanu, prebirala staru odeću i slagala svoju. Haljine u ormaru su mirisale na lavandu, dugmad su tiho zveckala u fioci, a vreme je izgledalo kao da je stalo. Uzela je fotografiju i dugo je zurila u poznato, pomalo strogo lice.
„Hvala ti, bako“, tiho je rekla Svetlana. „Za dom. Za snagu. Za to što mi je dala mesto gde se mogu vratiti.“
Pažljivo je stavila fotografiju na prozorsku dasku i obrisala oči dlanom.
„Kad budem imala ćerku, nazvaću je po tebi“, šapnula je, a u toj rečenici nije bilo samo nade, već i samopouzdanja.