Stajala sam na kapiji i nisam imala snage da uđem. Mamina kuća – sada ničija, a ipak prepuna nje. Prošla je nedelja od sahrane i došla sam da se raspakujem, da završim ono što sam stalno odlagala, jer sam se potajno nadala da ću, ako još malo sačekam, izbeći susret sa prazninom koja me je tamo čekala.
Gurnula sam kapiju. Šarke su zaškrgutale onim istim zvukom iz detinjstva. Sećam se kako je mama stalno govorila da će ih podmazati, ali nikada nije stigla do toga. Popela sam se na trem, izvadila ključ iz džepa i, sa rukama koje su mi se tresle, otvorila vrata. Miris je bio isti – staro drvo, nešto biljno i blago prašnjavo. Miris moje majke. Duboko sam udahnula i osetila kako mi nos pecka.
Sve je bilo na svom mestu: čipkane salvete, stari televizor, sat sa kukavicom koji odavno ne radi. A na komodi – moja fotografija u drvenom ramu. Imala sam dvadeset pet godina, žmirkala na suncu i smejala se. Podigla sam ram. Staklo savršeno čisto. "Brisala ga je svaki dan", sinulo mi je, i nešto u meni se steglo.
Mama i ja nikada nismo bile bliske. Odrasla sam uz njenu strogoću, uz njene sive oči koje su uvek merile da li sam se dovoljno potrudila. Nikada se ne sećam zagrljaja, niti rečenice "volim te". Samo zahteva. Trudila sam se, bila sam odličan đak, otišla u grad i osetila olakšanje. Strašno je priznati, ali istinito.
Vremenom sam zvala sve ređe. Dolazila sam za praznike, jela njene pite i odgovarala na pitanja o poslu. Ona se nikada nije žalila. Nikada me nije molila da dođem češće. Mislila sam da je ne zanima. Verovala sam u to godinama.
Otvorila sam ormar. Njene haljine su visile uredno, po bojama. Na gornjoj polici – kutije. U jednoj su bili stari računi, u drugoj ukrasi za jelku, a u trećoj – krpe. Htela sam da je vratim, ali sam ugledala nešto plavo. Bio je to šal. Plavi, pleteni.
Zastala sam. Taj šal sam joj isplela sa šesnaest godina. Bio je kriv, pun grešaka. Bilo me je sramota da joj ga dam. Pogledala ga je, rekla "hvala" i sklonila. Mislila sam da joj se ne sviđa. A sada sam videla da je izbledeo, istrošen. Nosila ga je. Dvadeset devet godina.
Prislonila sam ga uz lice. Mirisao je na nju. Suze su krenule same, ne pitajući me za dozvolu.
Pismo staro 20 godina
Kasnije sam, u donjoj fioci, našla drvenu kutiju koju mi nikada nije dozvoljavala da otvorim. Sada sam mogla. U njoj – dokumenta, pramen moje kose u maloj koverti i pismo. Koverta sa mojim imenom. Neotvorena.
Čitala sam majčine reči i nisam mogla da dišem. Pisala mi je da me voli. Da me je zavolela onog trenutka kada me je videla. Da je bila hladna jer nije znala drugačije. Da je mislila da je strogoća isto što i briga. Da me je svake noći gledala dok spavam, da je pričala sa mojom fotografijom, da je pekla pite i pravila džem za mene.
Volela me je. Sve vreme. A ja to nisam videla.
Tada sam shvatila: njena ljubav nije bila glasna. Nije bila u rečima. Bila je u šalu koji je nosila, u džemu od kajsija koji je kuvala, u fotografiji koju je brisala svaki dan. Bila je svuda – u sitnicama koje sam godinama zanemarivala.
Imam ćerku. Grlim je svaki dan i govorim joj da je volim. Ali tek sada, u ovoj tišini, razumem zašto je to važno. Razumem da se lanac bola može prekinuti samo ako neko nauči da vidi i da kaže.
"Mama, volim te", šapnula sam u praznu sobu. Možda me je čula. Verujem da jeste.
Sada znam: bila sam voljena. Oduvek. Samo nisam znala kako da to prepoznam.
I tek sada, kada je kasno da joj to kažem, razumem sve.