„Zorane, moramo da razgovaramo.“ Moj glas je drhtao dok sam izgovarala te reči, a on je samo podigao pogled sa novina, kao da ne shvata težinu trenutka. U tom trenutku, u mojoj glavi su se vrteli svi trenuci naše tridesetogodišnje svakodnevice: miris njegove kafe ujutru, zvuk njegovih ključeva kad ulazi u stan, način na koji mi je svake zime grejao ruke. Nikada nisam ni pomislila da bi nešto moglo da poljulja naš miran život u Novom Sadu.
Sve se promenilo tog utorka, kada me je na parkingu ispred pijace zaustavila žena koju nikada ranije nisam videla. Bila je topla jesen, lišće je šuštalo pod mojim cipelama, a ona je stajala naslonjena na svoj stari plavi jugo. „Vi ste Milena, zar ne? Zoranova supruga?“ pitala je tiho. Klimnula sam glavom, zbunjena i pomalo uznemirena. „Moram nešto da vam kažem…“
Nisam ni stigla da se snađem, a ona je već izgovorila rečenicu koja mi je preseka dah: „Volim vašeg muža. Već godinama.“ U tom trenutku mi se učinilo da mi se svet ruši pod nogama. Gledala sam je u neverici, pokušavajući da shvatim da li sanjam ili sam upala u neku lošu seriju. „Šta ste rekli?“ uspela sam samo da promrmljam.
„Znam da zvuči strašno, ali nisam više mogla da ćutim. Zoran i ja smo…“ zastala je, tražeći reči. „Mi smo zajedno već skoro četiri godine. On mi je obećavao da će vam reći, ali nije imao snage. Ja više ne mogu ovako.“ Njene reči su odzvanjale u mojoj glavi kao eho. Osetila sam kako mi se ruke tresu, a srce lupa kao ludo.
Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam se okrenula i otišla kući, vukući kese sa pijace kao da su mi poslednja veza sa normalnim životom. Ušla sam u stan i sela za sto, zureći u zid. Zoran je došao kasnije tog dana, noseći hleb i osmeh koji mi je do tada bio uteha. Sada mi je delovao lažno.
„Milena, šta ti je? Izgledaš bledo,“ pitao je zabrinuto.
„Zorane, moramo da razgovaramo.“
Taj razgovor bio je najteži u mom životu. Priznao je sve – i vezu, i laži, i obećanja koja je davao drugoj ženi. „Nisam želeo da te povredim,“ govorio je kroz suze. „Ti si mi sve na svetu, ali… nešto se desilo. Nisam mogao da prestanem.“
U tom trenutku sam osetila bes kakav nikada ranije nisam poznavala. „Trideset godina smo zajedno! Zajedno smo gradili ovaj dom, podizali decu! Kako si mogao?“ Vikala sam, a suze su mi tekle niz lice.
Naša ćerka Jelena i sin Marko su došli kasnije tog dana. Jelena me grlila i plakala zajedno sa mnom, dok je Marko besno udarao pesnicom o sto: „Tata, kako si mogao ovo da uradiš mami?“
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Zoran je pokušavao da razgovara sa mnom, ali nisam imala snage ni volje. Ljudi iz komšiluka su počeli da šapuću – u zgradi ništa ne može da ostane tajna. Moja najbolja prijateljica Vesna dolazila je svako veče, donosila kolače i pokušavala da me oraspoloži.
„Milena, moraš misliti na sebe sada. Nisi ti kriva za njegove greške,“ govorila mi je.
Ali kako da ne osećam krivicu? Da li sam bila previše posvećena deci? Da li sam ga zapostavila? Da li sam mogla nešto drugačije?
Jedne večeri, dok sam sedela sama u dnevnoj sobi, Zoran je seo pored mene.
„Znam da nema opravdanja za ono što sam uradio,“ rekao je tiho. „Ali želim da znaš – volim te. Ne želim da te izgubim. Spreman sam na sve što treba da uradim da ti dokažem koliko mi značiš.“ Gledala sam ga dugo, tražeći tragove istine u njegovim očima.
„Ne znam šta ću dalje,“ odgovorila sam iskreno. „Ne znam ni ko sam više bez tebe, ali ni sa tobom ovakvim ne mogu biti ista žena kao pre.“ Osećala sam se kao stranac u sopstvenom životu.
Porodica se podelila – Jelena mi je govorila da zaslužujem bolje i nudila mi svoj stan ako poželim da odem. Marko nije razgovarao sa ocem danima. Moja majka me je zvala svakog jutra: „Ćerko, razmisli dobro. Brak nije igračka, ali ni tvoja sreća nije manje važna od svega što ste zajedno prošli.“
Noći su bile najteže – tada bi me preplavili strahovi i sumnje. Da li ću moći ponovo nekome verovati? Da li ću moći sebi oprostiti što nisam primetila ranije?
Jednog jutra, dok sam gledala kroz prozor kako kiša pada po praznom dvorištu, shvatila sam da moram doneti odluku – zbog sebe, zbog dece, zbog svega što jesam i što želim biti.
Zoran me je čekao u kuhinji sa šoljom kafe – onom istom koju mi godinama sprema svako jutro.
„Milena… hoćeš li pokušati ponovo sa mnom? Ili želiš da krenemo svako svojim putem?“
Gledala sam ga dugo i duboko udahnula.
„Ne znam još… Ali znam jedno – više nikada neću pristati na manje od onoga što zaslužujem.“ Pogledala sam ga pravo u oči prvi put posle dugo vremena.
Da li ljubav može preživeti izdaju? Da li vredi boriti se za ono što smo gradili decenijama ili treba imati hrabrosti krenuti dalje? Šta biste vi uradili na mom mestu?