Postoje ljudi koji imaju osećaj da im se život stalno otima iz ruku. Koliko god se trudili, čini im se da su uvek korak iza drugih – u ljubavi nailaze na razočaranja, u poslu na prepreke, a u svakodnevici na iscrpljujući niz sitnih i krupnih poraza.
Sa strane, njihov život može izgledati kao niz loših odluka ili nedostatak sreće, ali psiholozi upozoravaju da se uzrok takvog osećaja često ne nalazi u sadašnjosti, već mnogo ranije – u detinjstvu.
Detinjstvo kao nevidljivi scenarista života
Detinjstvo je period u kojem se ne uče samo osnovne veštine, već se formiraju duboka uverenja o tome kakav je svet i kakvo je naše mesto u njemu. Dete kroz odnos sa roditeljima ili starateljima stvara prvu sliku o sebi: da li je vredno ljubavi, da li je dovoljno dobro, da li ima pravo na grešku i da li može da se osloni na druge. Ako u tom ranom periodu nije bilo dovoljno sigurnosti, podrške ili razumevanja, ta praznina kasnije često postaje izvor problema u odraslom životu.
Psiholozi ističu da deca koja su odrastala uz stalne kritike, poređenja, emocionalnu hladnoću ili nepredvidivo ponašanje odraslih često razvijaju osećaj unutrašnje nesigurnosti. Ta nesigurnost ne nestaje s godinama, već se samo menja njen oblik.
Uverenja koja nas sabotiraju
Jedan od ključnih pojmova u psihologiji su tzv. osnovna uverenja – duboko ukorenjene misli o sebi i svetu koje prihvatamo kao istinu. Ljudi kojima „ništa ne ide“ često, iako toga nisu svesni, nose uverenja poput: „Ja nisam dovoljno dobar“, „Uvek ću pogrešiti“, „Drugima se dobre stvari dešavaju, meni ne“. Ta uverenja nastaju u detinjstvu, kroz ponavljajuća iskustva, i kasnije utiču na odluke koje donosimo.
Kada neko veruje da ne zaslužuje uspeh ili sreću, često će nesvesno birati situacije koje to uverenje potvrđuju. Na primer, izbegavaće prilike koje nose rizik, ostajaće u lošim odnosima ili će odustajati na prvi znak teškoće.
Emocionalne rane koje se ponavljaju
Psiholozi objašnjavaju da ljudi često u odraslom dobu ponavljaju emocionalne obrasce koje su upoznali u detinjstvu. Ako je neko odrastao u okruženju gde su pažnja i ljubav bili uslovljeni, u odraslim odnosima može imati osećaj da stalno mora da se dokazuje ili da trpi kako bi bio prihvaćen. Ako su potrebe deteta bile zanemarene, odrasla osoba može imati problem da prepozna i zadovolji sopstvene potrebe.
Ovakvi obrasci stvaraju začarani krug: osoba se trudi, daje sebe, ali se ponovo oseća nevidljivo, neshvaćeno ili neostvareno – i tako se potvrđuje stari osećaj da joj „ništa ne ide“.
Zašto se problemi vide u svim oblastima života
Kada su temelji nestabilni, posledice se ne vide samo u jednom segmentu života. Nesigurnost iz detinjstva može uticati na profesionalni put, odnose s drugima, ali i na način na koji osoba doživljava sebe. Takvi ljudi često su skloni samokritici, iscrpljenosti i osećaju da stalno moraju više od drugih kako bi postigli isti rezultat.
Psiholozi naglašavaju da ovde nije reč o lenjosti ili nesposobnosti, već o unutrašnjem teretu koji osoba nosi i koji joj otežava da vidi sopstvenu vrednost i mogućnosti.
Može li se taj obrazac promeniti?
Dobra vest je da detinjstvo ne mora da bude doživotna presuda. Iako se obrasci formiraju rano, oni nisu nepromenljivi. Prvi korak je prepoznavanje – shvatanje da osećaj neuspeha ili stalne borbe ne govori o tome kakvi smo, već o tome kroz šta smo prošli.
Psihoterapija, introspekcija i rad na sebi mogu pomoći da se stara uverenja preispitaju i zamene zdravijim. Kada osoba počne da razume svoje reakcije i izbore, otvara se prostor za drugačije odluke i, postepeno, drugačiji životni tok.
Psiholozi podsećaju da život nije ravna linija i da niko nije osuđen na stalnu borbu. Iza osećaja da „ništa ne ide“ često se krije dete koje je naučilo da mora samo, da ne sme da pogreši ili da nije dovoljno važno.