Postoje priče koje vam ne dozvole da ostanete ravnodušni. One koje zavežu čvor u stomaku, zalede pogled i nateraju vas na uzdah pun gorčine. Priče o izbeglištvu i povratništvu, o ljudima koji su „dobri“ dok su nekome potrebni, a postaju nevidljivi onda kada im je pomoć najpotrebnija. O praznim vozovima koji ne vode nikuda i samoći koja nema kraja.
Izbeglički žig je neumoljiv. On stalno podseća da pripadanje ima rok trajanja, a da je nepripadanje često ravno opasnom, neizvesnom odronu. U takvom svetu, često važi jedno surovo pravilo – najbolji pesnik je mrtav pesnik.
„Nemam ja više ljudi. Mene nema ko da traži. Mene niko ne sme da nađe“, govorio je jedan čovek. Priču je ispričao Dragan Bursać. A ta priča ostala je da boli.
Bajagina priča o čoveku bez adrese
Početkom rata u Bosni, u Srbiju, u Vojvodinu, stigao je jedan čovek. U godinama, ali uspravan, ponosan i dostojanstven. Izbeglica koja nigde nije stigla. Nije tražio ništa, nije molio, nije kumio. Samotnjak koji je uzdignute glave šetao Dunavskom ulicom u Novom Sadu.
Dan je još nekako prolazio. A noći? Gde prespavati kada nemaš kučeta, mačeta, ni krova nad glavom? Grad i država kao da ga nisu primećivali. Imali su, valjda, preča posla – ratove, mobilizaciju, mladost koju treba poslati na front.
U tom beznađu, setio se rođaka koji je radio na železnici. Zahvaljujući njemu, dobio je „smeštaj“ – prenoćište u lokalnom vozu. Samo je trebalo ući, leći u kupe i prespavati. Vozovi ionako nisu išli nikuda ili su se vukli vojvođanskim ravnicama.
Život između stanica
Dešavalo se, pričao je Bajaga, da se taj čovek probudi u Baru, dole na moru. Tako je spavanje u vozu postalo svakodnevica, a relacija Novi Sad – Bar njegov privremeni dom. Počeo je, zapravo, da živi u vozu.
Svuda si, a nigde nisi. Stalno si u pokretu, a nema te. Kasnije su se gradski oci Novog Sada smilovali i dodelili mu skromnu udžericu u Sremskim Karlovcima. Država ga, međutim, nikada nije ni pogledala. A on je, kakav je bio, od države ionako zazirao.
Ova priča možda bi ostala tek jedna od mnogih iz almanaha nesreće devedesetih, da nema dva detalja. Ovo je pričao Momčilo Bajagić – Bajaga. A izbeglica koji je vozovima varao sudbinu zvao se Duško. Duško Trifunović. Čovek – velikim slovom.
Duškovo svedočenje, noć u vozu, dan u knjižari
„Kada sam došao u Novi Sad, jedno vreme sam spavao u vozu. Nisam imao gde drugo“, govorio je Duško Trifunović u svom poslednjem intervjuu Branku Stankoviću u emisiji Kvadratura kruga.
Sa besplatnom izbegličkom kartom, uveče bi seo u voz koji je kretao ka moru, prespavao put i budio se u Baru. Kupio bi parče hleba i riblju konzervu „da miriše na more“, umio se i vraćao prvim jutarnjim vozom nazad.
U Novom Sadu bi svratio u knjižaru „Prometej“, kod Borke, gde se grejao i čuvao torbu – jedinu imovinu. Na pitanje gde je bio, odgovarao je uz osmeh: „Bio sam kod jedne zgodne prijateljice.“ Lagao je. Jer nije mogao da priča svoje bedne priče. Ljudi su ga znali. Bio je pesnik, dobitnik Brankove nagrade još 1960. godine.
Paket germe i tiha ljudskost
Postoji još jedna, starija priča. Duboko urezana, ali često zaboravljena. Negde na početku rata u Sarajevu, žena je stajala u redu sa trogodišnjom ćerkom. Police su bile gotovo prazne. Kupile su nekoliko paketića germe i prašak za pecivo – sve i ništa.
Ispred njih je stajao čovek sa punijom korpom: grisine, džem, dečje kašice. Platio je i izašao. Sačekao ih je napolju i zamolio ženu da primi kesu – poklon za dete. Taj čovek bio je Duško Trifunović.
Čovek po kome ništa ne nosi ime
Duško Trifunović, jedan od najvećih umova i najvećih gospodina našeg prostora, živeo je kao skitnica. Trpeo je laži, uvrede i pljuvačine – čak i optužbe da je bio deo politike koju nikada nije služio.
Pre rata je napisao dramu „Kulin Ban“, u slavu bosanske pismenosti. Nikada nije izvedena. Po njemu se danas gotovo ništa ne zove. Jer takvi smo – lakše slavimo mrtve nego da pomognemo živima.
Na kraju je umro u siromaštvu, a sahrana je pretvorena u lokalni spektakl. Podignut je spomenik. Jer – najbolji pesnik je mrtav pesnik.
Odlazak bez iluzija
„Ja odlazim, hvala vam lepo. Vi se snađite, ako možete“, rekao je Duško Trifunović.
A mi – ne možemo.
Autor originalnog teksta: Dragan Bursać - Buka
Detinjstvo bez oca i rana borba za opstanak
Duško Trifunović rođen je 1933. godine u Sijekovcu, kod Bosanskog Broda. Njegovo detinjstvo prekinuto je prerano i surovo – sa svega šest godina, pred sopstvenim očima, izgubio je oca, ubijenog tokom Drugog svetskog rata. Taj trenutak zauvek je obeležio njegov život i svest, a bol iz detinjstva postaće trajna senka njegove poezije.
Od tada počinje borba za goli opstanak, koju je kasnije opisivao kao „hod po ivici gladi i bola“. Sa majkom i sestrom seli se najpre u Sarajevo, a potom u Mostar – grad koji će ga, iako težak i nemilosrdan, oblikovati i kao čoveka i kao pesnika.
Mostar – grad sirotinje, fabrike i stihova
U Mostaru, Trifunović se zapošljava kao bravarski pomoćnik u Fabrici aluminijuma. Danju je bio fizički radnik, a noću pesnik. Živeo je u baraci bez grejanja, sam, sa jednim krevetom i jednom knjigom – ali sa neugasivom potrebom da piše.
Poeziju je stvarao u uslovima krajnjeg siromaštva, često objavljujući prve zbirke o sopstvenom trošku. Štedio je na hlebu i mleku kako bi mogao da plati štampu svojih pesama, verujući da reči moraju da pronađu put do ljudi, bez obzira na cenu.
Jednom je zapisao:
„U Mostaru sam bio gladan i sam, ali zaljubljen u reči. Poezija me je spasla. Nisam imao ništa – osim da pišem.“
Pisac bez škole, ali sa neiscrpnom dušom
Iako nikada nije stekao visoko obrazovanje, Duško Trifunović je ostavio izuzetno bogat i raznovrstan opus. Objavio je više od 80 knjiga poezije, ali i romane, eseje, drame i pesme za decu. Njegov stil bio je jednostavan, lišen patetike, a istovremeno duboko emotivan i životan – razumljiv običnom čoveku, a snažan u svojoj iskrenosti.
Posebno mesto u jugoslovenskoj kulturi zauzeo je kao jedan od najplodnijih tekstopisaca popularne muzike. Njegove reči pevali su Bijelo dugme, Zdravko Čolić, Indexi i mnogi drugi. Ipak, uprkos popularnosti i prepoznatljivosti, Trifunović je često isticao da slava ne donosi mir, a da bogatstvo ne može izlečiti unutrašnju tugu.
Sam protiv sistema
Duško Trifunović nikada nije bio miljenik vlasti. Njegove emisije, tekstovi i pesme često su bili na ivici dozvoljenog, jer se nije uklapao u ideološke okvire i nije pristajao na kompromis sa sopstvenom savešću.
Nije imao stan, niti zvanični status „nacionalnog umetnika“. Poslednje godine života proveo je skromno i povučeno u Novom Sadu, gde je preminuo 28. januara 2006. godine.
Govorio je:
„Ja sam samo običan čovek koji je pisao jer nije imao kome da govori.“
Po sopstvenoj želji, sahranjen je na brdu Čerat, u Sremskim Karlovcima.
Njegov bratanac Darko svedočio je:
„Bio je srčani bolesnik, ali nije želeo da se leči. Hteo je da umre. Na dan sahrane, dok su iznosili kovčeg, na nebu se pojavio broj osam od tragova aviona – znak beskonačnosti. Duško je uvek bio između dva sveta: ovog zemaljskog i onog nedokučivog, pesničkog. Materijalne stvari ga nisu zanimale.“