Kada je kovčeg spušten u zemlju, stajala sam tamo kao da sahranjujem deo sebe. Moj otac nije bio samo roditelj – bio je moje sidro, moja vera da u životu postoji nešto trajno. Vetar je oduvao poslednje lišće sa drveća, koje je tiho pala na svežu zemlju, kao da se oprašta na svoj način.
Mama je tihо jecala, sestra ju je držala za rame. Pored mene stajala je nepoznata žena u crnom kaputu. Vitka, visoka, sa urednom frizurom i čudno mirnim licem. Setila sam se – jednom ju je otac predstavio: "Moja rođaka, Larisa." U tom trenutku, moje misli su bile negde drugde i nisam obraćala pažnju na njen izgled.
Ali sada, njeno prisustvo činilo se gotovo nametljivim. Stajala je odmah pored groba, praktično pored mame, i činilo se da je gubitak pogodio više nju nego nas.
Kada su ljudi počeli da se razilaze, Larisa mi je prišla: "Drži se, Olenka. Mnogo te je voleo."
"Hvala ti", odvratila sam mehanički i okrenula se.
Njena reč imala je težinu – pravo na saosećanje, na bol. Ali nisam znala ko je zapravo bila.
Prvi susret sa testamentom
Posle sahrane, kuća je postala neprirodno tiha. Miris njegovog duvana, brijač kraj sudopera, poluprečitana knjiga na prozorskoj dasci… Sve je podsećalo na njegov život.
Trećeg dana, pozvao me je notar: zamolio je da pročitam testament. Mama je samo klimnula glavom, praznih očiju.
"Hoćeš li poći sa mnom?" upitala je tiho.
"Naravno."
Kancelarija je mirisala na papir, kafu i nešto metalno, kao bolnica. Za stolom je sedeo čovek sa sedim slepoočnicama. "Moje saučešće. Moramo da razgovaramo o nasledstvu."
Očekivala sam da će sve ostati u porodici. Ali kada je notar pročitao dokument, osećala sam stezanje u grudima:
Sva pokretna i nepokretna imovina – kuća, plac, automobil i bankovni račun – prebačeni su na Larisu Nikolajevnu Voroncovu.
Nisam odmah shvatila šta to znači.
"Ko je Larisa Nikolajevna Voroncova?" upitala je mama drhtavim glasom.
"Koliko ja znam, u testamentu je navedena kao ‘rođaka’ testatora."
Mama je pobledela. "Ali on nije imao rođake!"
Istina izlazi na videlo
Nakon što smo izašli iz notarijata, dugo smo šetali u tišini. Mama je tiho rekla:
"Ona mu je ljubavnica."
Sve je konačno imalo smisla: njene česte posete, "poslovni" pozivi, očeva službena putovanja… Nisam želela da verujem, ali sumnja više nije postojala.
"Možda je greška", rekla sam tvrdoglavo.
"Nema grešaka kada čovek potpiše testament", mama se gorko osmehnula.
Sukob i bes
Nedelju dana kasnije, Larisa je pozvala.
"Olja, moramo da se sastanemo. Želim da objasnim."
"Objasni? Da si prevarila mog oca i uzela sve što je sačuvao za nas?" prekinula sam je.
Danas je došla sama, sa buketom karanfila i kovertom. "Olja, ne želim da te tužim. Poznavala sam tvog oca više od dvadeset godina. On mi je verovao."
U meni je ključao bes. "Dovoljno ti je verovao da ti sve ostavi?"
"Želeo je da ja upravljam imanjem. Znao je da ti i tvoja majka ne možete s tim."
Rukom mi je pružila kovertu koju je otac napisao:
"Olja, ako ovo čitaš, znači da više nisam sa tobom. Ne osuđuj me. Zahvaljujući Larisi, spasio sam posao i tebe ostavio bezbednom. Sve je formalno na njeno ime, ali verovao sam da će postupiti pošteno."
Oprost i razumevanje
Sela sam na klupu pored groblja. Vetar je hladio ruke, ali nisam osećala hladnoću. Nije bilo suza, samo mir.
Nedelju dana kasnije, Larisa se vratila, ovog puta bez buketa, sa fasciklom papira:
"Sve sam sredila. Vraćam kuću, zemlju i račune tebi i tvojoj majci. Ne želim ništa."
Ćutke sam gledala kako mama potpisuje dokumenta. Larisa je stajala mirno. "Zaista si ga volela?" pitala sam tiho.
"Da, ali nisam mogla drugačije. Nisam htela da uništim tvoju porodicu. On je ostao nedostižan za mene."
Prošlo je nekoliko meseci. Kuća je oživela, ali svetlo se promenilo. Mamu i mene više nismo podsećale na tatu previše. Povremeno sam viđala Larisu na groblju, ali nisam osećala ljutnju, samo tihu radoznalost.
Shvatila sam da ljubav dolazi u mnogim oblicima – pravilnim i zabranjenim, nežnim i destruktivnim. Ljudi ponekad prave strašne greške ne iz zla, već iz straha da izgube ono što im je važno.
Kada su jorgovani procvetali, izašla sam napolje i prvi put osetila mir. I negde duboko u sebi, čula sam očev glas: "Oprosti mi."