Ime Tina Čau danas možda ne znači mnogo većini milenijalaca. Nakon njene smrti početkom devedesetih godina, postepeno je nestala iz fokusa mlađe publike, dok su brojne nove manekenke i influenserke preuzele modnu scenu. Ipak, Tina Čau bila je istinska ikona stila i senzualnosti, žena čija su harizma i energija snažno uticale na dizajnere, umetnike, pa čak i na javne ličnosti iz potpuno različitih sfera tokom sedamdesetih i osamdesetih godina. Njena estetika ostavila je trag na svima – od Karla Lagerfelda i Ričarda Gira, do Kejt Mos, ali i na rane oblike aktivizma vezanog za borbu protiv side.
Dok je popularna kultura tog doba slavila glamur, disko i kič, Tina Čau je negovala minimalistički modni izraz i kratko ošišanu kosu, daleko ispred vremena, najavljujući androginu estetiku koja je danas gotovo sveprisutna. Uprkos svom snažnom uticaju, Tina Čau je ostala svojevrsna enigma.
Osim jednog opširnijeg teksta objavljenog u New York Magazine 1992. godine, o njenom životu se relativno malo pisalo. Fotografije, međutim, govore same za sebe – njen lik i stil ostavili su dugotrajan pečat u svetu mode. Rođena je kao Betina Luiz Luc u predgrađu Klivlenda, u saveznoj državi Ohajo, 1950. godine. Ipak, pravi život za Tinu Čau počinje tek kada se kao dete sa porodicom preselila u Japan. Njen otac, Amerikanac, upoznao je njenu majku Japanku dok je bio stacioniran u Japanu tokom Drugog svetskog rata. Upravo tamo Tina Čau je, po svemu sudeći, razvila svoj jedinstveni osećaj za stil – spoj starog i novog, Istoka i Zapada.
Uspon na modnu i umetničku scenu
Kada je njena manekenska karijera krenula uzlaznom putanjom sedamdesetih godina, Tina Čau se udala za čoveka koji je osnovao čuvene restorane Mr. Chow. Brzo je zauzela svoje mesto u svetu umetnosti i visoke mode. Kretala se u društvu Karla Lagerfelda, Endija Vorhola i Mika Džegera, organizovala i posećivala raskošne zabave, uživala u luksuzu, koktelima Kir Rojal i espresu, i živela život na samom vrhu tadašnje kulturne elite.
Nažalost, njen uticaj i prisustvo naglo su prekinuti kada joj je 1990. godine dijagnostikovan HIV.
Tina Čau je preminula od posledica side 1991. godine, ali je ostala kao nevidljiva ruka koja i danas utiče na dizajnere, umetnike i modele. Često se postavlja pitanje – da li bi lik Keri Bredšo ikada razvio opsesiju Manolo Blanik cipelama bez estetske zaostavštine Tine Čau? Vrlo je moguće da ne bi.
Pariški aristokrata kao mogući izvor zaraze
Nikada zvanično nije potvrđeno da je Tina Čau dobila sidu od Kim d’Estenvila. Nakon njene smrti, porodica je javno izjavila da je virus možda dobila od biseksualnog Parižanina koji je već preminuo od side. Ipak, d’Estenvil je umro od iste bolesti samo dve godine pre Tine Čau, a glasine o njihovoj intimnoj vezi brzo su navele javnost da poveže činjenice.
Kim d’Estenvil bio je opisan kao „neženja, trgovac, restorater, novinar i sportista“. Pripadao je istim društvenim krugovima kao Tina Čau i poznavao ju je iz viđenja. Međutim, njeni prijatelji su uporno odbijali da govore o njihovoj navodnoj vezi. Ranije je bio u vezi sa Elen Roša, naslednicom čuvenog brenda parfema Rochas, ali se njihov odnos raspao nakon što je imao aferu sa muškarcem. Jedan od njegovih prijatelja kasnije je izjavio da je nakon toga potpuno izgubio kontrolu nad životom, otišao u Njujork i tamo se zarazio HIV-om. Pre nego što je saznao da je bolestan, imao je više ljubavnih afera – a Tina Čau je, prema nagađanjima, bila jedna od njih.
Prva žena koja je javno rekla da je sidu dobila heteroseksualnim putem
Kada je Tina Čau preminula 24. januara 1992. godine, ušla je u istoriju kao prva žena koja je javno rekla da je sidu dobila putem heteroseksualnog odnosa. U to vreme, sida se gotovo isključivo smatrala bolešću koja pogađa gej muškarce, pa je njena ispovest predstavljala snažan društveni potres.
Saznala je da je zaražena tri godine ranije. Iako su ona i njen suprug bili poznati po raskošnim zabavama i druženju sa ljudima koji su često prelazili granice, Tina Čau lično, prema svedočenjima bliskih prijatelja, „retko je učestvovala u ludilu tog vremena“. Prema svim dostupnim informacijama, nije koristila drogu niti je vodila promiskuitetan život, ali je ipak umrla od side.
Jedan njen prijatelj je to sažeo rečima koje su ostale upamćene:
„Tina Čau je spavala sa četiri osobe u celom svom životu. U tome leži suština priče o sidi. Bolest je ta koja je pravi zlikovac.“
Imala je aferu sa Ričardom Girom
Afera Tine Čau sa Ričardom Girom krajem osamdesetih godina definitivno je označila kraj njenog braka. Nakon što su se upoznali u Los Anđelesu, jedan Tinina prijateljica prisetila se da je ona bila „zaslepljena Ričardom, ali da je za njega bila samo još jedna recka“. Drugi prijatelj smatrao je da ta veza zapravo nije imala mnogo veze sa samim Girom, već sa Tinom i njenom potrebom da se konačno osamostali i izađe iz okvira u kojima je dugo bila zarobljena:
„Pobegla je iz kaveza. Da to nije bio Ričard Gir, bio bi neko drugi.“
Čak i pred samu njenu smrt, mediji su opsesivno pratili njihovu kratku romansu. Jedan tabloid objavio je skandalozan naslov:
„ŠOK SA MEDENOG MESECA RIČARDA GIRA: BIVŠA DEVOJKA UMIRE OD GEJ KUGE“.
Nakon što se razbolela, Tina Čau je neko vreme boravila na jednom od Girinih planinskih imanja, koje joj je poslužilo kao utočište i mesto za povlačenje iz javnosti.
Dalaj Lama je snažno uticao na njen život
Nakon što ju je Ričard Gir upoznao sa Dalaj Lamom i tibetanskim budizmom, Tina Čau se još dublje okrenula istočnjačkim filozofijama, meditaciji i prirodnim metodama lečenja. Kada je saznala da ima sidu, zajedno sa ćerkom Čajnom Čau otputovala je na Himalaje kako bi se lično susrela sa ovim poštovanim duhovnim vođom.
Iako joj je Dalaj Lama savetovao da koristi zapadnu medicinu u borbi sa bolešću, Tina je osećala drugačije. Samo nekoliko meseci pre smrti, Dalaj Lama je boravio u Njujorku, a Tina Čau je doputovala iz Los Anđelesa kako bi ga ponovo videla. Lično joj je obezbedio privatnu ložu u Medison Skver Gardenu tokom svog javnog nastupa. Tokom tog boravka pregledao ju je i lični lekar Dalaj Lame, nakon čega se Tina vratila u Los Anđeles.
Slavni dizajneri su obožavali Tinu Čau
Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, Tina Čau bila je muza mnogih dizajnera koji se danas smatraju legendama mode. Nije bila samo njihov model – inspirisala ih je, uticala na njihov rad i sa mnogima bila u bliskim, prijateljskim odnosima.
Đorđo Armani je jednom rekao:
„Tina je imala urođenu eleganciju i nikada joj nije bio potreban dizajner da bi izgledala posebno. Naprotiv, ona je mnogo učinila za nas.“
Iv Sen Loran govorio je da je Tina radila „iz čistog zadovoljstva“, ističući da mu se „zaista dopadala Tina Čau“. Bila je bliska prijateljica i sa dizajnerima Zandrom Rouds i Manolom Blanikom, kao i sa fotografom Endijem Vorholom, te Mikom i Bjankom Džeger.
Odbila je terapiju za HIV
Još pre nego što se razbolela, Tina Čau se interesovala za kristale za isceljenje. Po preseljenju u Kaliforniju, razvila je interesovanje za lekovite čajeve i makrobiotičku ishranu. Nakon dijagnoze HIV-a, nastavila je da veruje u prirodno lečenje i odbijala je zapadnu medicinu – lek AZT i sredstva protiv bolova za nju nisu dolazili u obzir.
Iako su njeni prijatelji bili zabrinuti zbog toga što se u potpunosti odriče konvencionalnog lečenja, Tina je verovala da može sama, prirodnim putem, da drži virus pod kontrolom. Nažalost, to se nije dogodilo. Vremenom je obolela od toksoplazmoze – parazitske infekcije koja često nema simptome sve dok imuni sistem ne oslabi. Tina Čau je preminula mesec dana kasnije, 24. januara 1992. godine.
Tina Čau i Majkl Čau – brak pun suprotnosti
Dizajnerka Zandra Rouds upoznala je Tinu Čau sa Majklom Čauom, koji je već imao uspešnu karijeru kao glumac i biznismen. Pre nego što je upoznao Tinu, Majkl je već otvorio restorane, butik i produkcijsku kuću za televizijske reklame, a imao je svega 33 godine. Tina je bila 12 godina mlađa, a Majkl je kasnije priznao da je u njihovom odnosu često imao ulogu „učitelja“.
Par je opisan kao potpuno različit u gotovo svakom pogledu, ali je njihov brak dugo funkcionisao – naročito nakon rođenja dvoje dece. Ipak, Tinina bliska prijateljica Nadija Galeb rekla je da je Majkl u početku bio „iskreno otvoren i srdačan“, ali da je vremenom njegov ego preuzeo kontrolu i promenio ga nagore.
Majkl je, sa druge strane, tvrdio da se povukao u sebe nakon što je saznao da su mu roditelji umrli, a da on to nije znao:
„Upao sam u neku vrstu depresije… okretao sam se unutra. Tina je išla ka spolja.“
Postao je toliko izolovan da je svoje restorane posmatrao preko zatvorenog TV sistema, sam u jednoj prostoriji. Neki od Tininijih prijatelja tvrdili su da je Majkl od nje očekivao da bude samo „gospođa Čau“, želeći da je drži „zaključanu u beloj lakiranoj kutiji, poput lutke“. Ali Tina Čau nije želela da bude zatvorena, niti je Majkl imao razumevanja za njenu potrebu da pronađe sebe. Upravo taj pokušaj kontrole označio je početak kraja njihovog braka.
Bila je ključna za uspeh restorana Mr. Chow
Iako je Majkl Čau osmislio i pokrenuo restorane Mr. Chow, mnogi smatraju da je upravo Tina Čau bila ta koja ih je pretvorila u nezamisliv uspeh. Zahvaljujući njenom senzibilitetu, harizmi i društvenim vezama, restoran je prerastao u svojevrsni „ekskluzivni umetnički klub“, mesto gde su svi koji su nešto značili želeli da budu viđeni.
Nije bilo ništa neobično videti Žan-Mišela Baskijata ili Mika Džegera kako večeraju tamo usred radne nedelje. Mr. Chow nije bio samo restoran – bio je scena, društveni događaj i simbol elitnog ukusa, a Tina Čau bila je njegov najvažniji nevidljivi ambasador.
Odustala je od života ispunjenog zabavama nakon kraja braka
Kako se njen brak sa Majklom Čauom raspadao, jer je bio nenormalno ljubomoran, a pisalo se da ju je on upropastio ljubomorom, Tina Čau je postajala sve razočaranija načinom života koji su zajedno vodili. Njen bliski prijatelj i čuveni dizajner obuće Manolo Blanik prisećao se:
„Duboko u sebi znao sam da se buni. Videla je besmisao, shvatila je da je taj život prazan. Uvidela je površnost svega toga… u njoj su se rađale nove ideje i pokušavala je da se kreativno osamostali.“
I sama Tina je u jednom intervjuu iz 1988. godine priznala da je gubitak prijatelja koji su umirali od side bio snažan poziv na buđenje.
„Imala sam osećaj da mi život klizi iz ruku dok sam nastavila da se zabavljam. Danas mnogi obraćaju više pažnje na to da jednostavno – prežive.“
U tom periodu posvetila se humanitarnom radu, istočnjačkoj medicini i čak učenju vožnje automobila, što je za nju predstavljalo simbol lične slobode i novog početka.
Dizajnirala je luksuzni nakit
Za Tinu Čau dizajniranje nakita nije bilo prolazna faza niti hobi – kristali za isceljenje postali su način da izrazi svoju filozofiju života. Umesto da budu vidljivi, kristali su bili skriveni unutar bambusovih struktura, poput nevidljivih talismana. Tina je govorila da želi da osoba koja nosi njen nakit bude izlečena, a da toga nije ni svesna.
Jedan od njenih najprepoznatljivijih komada bio je Kjoto narukvica, opisana kao:
„pletena bambusova narukvica koja u sebi sadrži sirove kamene kristale ili ružičasti kvarc u njihovom prirodnom obliku, koji se pomeraju zajedno sa telom osobe koja ih nosi.“
Njena prva kolekcija nakita predstavljena je 1987. godine u prestižnim prostorima: Bergdorf Goodman u Njujorku, Maxfield u Los Anđelesu, Ultimo u Čikagu i galeriji Naila Monbrison u Parizu. Bergdorf Goodman joj je čak otvorio posebni butik, koji je ubrzo postao izuzetno uspešan.
Međutim, dok je njen kreativni život cvetao, privatni je tonuo. Majkl Čau se borio protiv razvoda koji je Tina želela, a par je vodio iscrpljujuće rasprave oko podele umetnina i imovine.
Godine 1989. Tina Čau je dizajnirala liniju nakita za Kalvina Klajna, što joj je donelo novi talas profesionalnog priznanja. Nažalost, HIV je već počeo ozbiljno da narušava njenu energiju, a u kombinaciji sa njenom perfekcionističkom prirodom, projekat je ubrzo zapao u teškoće. Na kraju je bila primorana da rasproda preostali nakit na prodaji uzoraka.
Njeno nasleđe je mnogo više od manekenstva
Tina Čau je bila mnogo više od lepog lica – bila je dizajnerka nakita, vajarka i strastvena kolekcionarka mode. Dok je podržavala supruga i restorane Mr. Chow, istovremeno je bila i filantrop i posvećena aktivistkinja u borbi protiv side, mnogo pre nego što je i sama dobila dijagnozu.
Njena estetika ostavila je dubok trag – 1985. godine uvrštena je u Kuću slavnih najbolje obučenih ljudi sveta.
Pred samu smrt, Tina je kontaktirala Kjoto institut za kostime i njujorški Fashion Institute of Technology kako bi svoju bogatu kolekciju odeće stavila u službu obrazovanja i kulture. Odricanje od materijalnih stvari bilo je deo njenog istočnjačkog pristupa isceljenju.
Rezultat je bila posebna izložba pod nazivom FLAIR, velika donacija oba muzeja i katalog njene kolekcije. Na Tinin izričit zahtev, fokus nije bio na njoj, već isključivo na dizajnu.
Njena bliska prijateljica Nadija Galeb kasnije je rekla da je Tinino najveće nasleđe poruka koju je ostavila svetu o HIV-u i sidi:
„Zaštitite se. Budite informisani. Verujte u sebe. Učite svoju decu. Druga strana medalje je zastrašujuće mesto.“
Imala je jedinstven stil koji je uticao na druge
Tina Čau bila je model kakav do tada nije postojao. Nosila je kratku kosu, bez kompromisa, i vešto je kombinovala skupu dizajnersku garderobu sa vintage komadima. Njena androgena pojava učvrstila je njen prepoznatljiv stil.
Upravo zbog toga je Karl Lagerfeld tvrdio da je Tina izmislila minimalistički šik, dok Kejt Mos i danas ističe Tinu Čau kao svoju modnu ikonu. Sama Tina je govorila da joj je Lagerfeld „govorio šta je lepo, a šta suvišno i nezgrapno. Dao mi je samopouzdanje.“
Tina Čau i njena sestra otkrivene su u Japanu
Nakon što se porodica Luc preselila u Japan 1966. godine, Tina i njena sestra Boni otkrivene su od strane modnog agenta dok su bile na poslovnom putovanju sa ocem. Iako su se zajedno pojavljivale u reklamama, upravo je Tina postala zaštitno lice brenda Šiseido 1968. godine, sa samo 18 godina.
Vrlo brzo postala je najpoznatiji model u Japanu. Tina je kasnije kroz šalu rekla:
„Istina je da sam bila mešovitog porekla, ali to im se dopadalo. Voleli su taj izgled.“
Film „Bila sam japanska ratna mlada“ zasnovan je na priči njenih roditelja
Tina Čau se sa slavom susrela još u najranijem detinjstvu. Imala je svega nekoliko meseci kada se, zajedno sa sestrom, pojavila u filmu Bila sam japanska ratna mlada, koji je bio zasnovan na istinitoj priči njenih roditelja.
Njen otac, Volter Luc, upoznao je Monu Furuki dok je bio američki vojnik stacioniran u Japanu tokom i nakon Drugog svetskog rata. Venčali su se 1947. godine i kratko živeli u Klivlendu, ali su se do 1966. ponovo vratili u Japan.
Tina se kasnije prisećala da njeno detinjstvo u Americi nije bilo lako, jer biti Japanac neposredno nakon Drugog svetskog rata nije bilo društveno prihvaćeno. Jednom prilikom rekla je:
„Bile su to rane pedesete i šezdesete. Ljudi su verovali u sve – verovali su da je Bog blagoslovio Ameriku. Jedini problem bio je što ja nisam bila potpuno Amerikanka, a alternativa za to nije postojala.“