Ideja o usvajanjudeteta iz sirotišta Veri je pala na pamet sa 19 godina, kada je, kao studentkinja na učiteljskom fakultetu, posetila bolničko odeljenje sa napuštenim bebama.
Počela sam da radim skraćeno radno vreme u vrtiću kao dadilja. Toliko sam volela da budem sa decom da sam se čak zaposlila tamo tokom letnjeg raspusta. Svi moji vršnjaci su bili na odmoru, a ja sam radila celo leto. Posle devetog razreda sam upisala učiteljski fakultet. Jednog dana su nas doveli u bolnicu sa napuštenom decom. Videla sam ih, i srce me je bolelo od sažaljenja, želela sam nekako da pomognem mališanima. Da je bilo do mene, primila bih ih sve već tada.
„Srce mi je krvarilo samo kad sam ih videla. Molila sam majku da uzme barem jedno, ali je imala toliko stvari o kojima je morala da brine: mene, mog brata, moju baku i kućne poslove“, seća se Vera. „Zato je odbila, rekavši: 'Kad započneš svoj samostalni život, usvoji koliko god želiš.' Te reči su mi se urezale u pamćenje, ali nikada nisam mislila da ću imati 13 dece! Izgleda da je Bog tako planirao, i to je divno! Sada mi mama pomaže. Brižna baka, uvek je tu za nas i decu.
Od tada, osećaj da bi trebalo da pružim bar nekoj decitoplinu i naklonost duboko je tinjao u meni.
Sudbina je, zaista, tako htela
Kada se udala, pokušavala je nekoliko godina da ostane trudna, ali joj nije pošlo za rukom. Odlazili su na preglede i sve je bilo u najboljem redu, ali jednostavno im se nije dalo. Tada je znala da je vreme da usvoji prvo dete. Ispostavilo se da se to prvo dete pretorilo u 3 usvojene devojčice i njeno srce je bilo na mestu.
Blagoslov duhovnog oca njihove porodice, shimuna Teodosija, bio je ključna podrška za par. Nakon što su ga dobili, Vera i Aleksandar, usvojili su tri devojčice.
Sestre Nastja, Mila i Nađa su devojčice sa teškom sudbinom. One su bile prve kojima su Vera i Aleksandar postali usvojitelji.
Svako dete koje je došlo da živi sa svojom porodicomimalo je svoju tragičnu priču. Neke od njih su Vera i Aleksandar negovali dok nisu ozdravili, bukvalno ih vraćajući u život. Drugima je bila potrebna ozbiljna psihološka podrška. I svakom od njih je očajnički bila potrebna ljubav, briga i naklonost. Sve su to pronašli u svojoj novoj porodici.
- Recite nam, koga ste prvo prihvatili?
Moj muž i ja smo dugo razgovarali o usvajanju dece iz sirotištai konačno smo doneli odluku. Odlučujući trenutak bio je dobijanje blagoslova shi-igumana Teodosija. On je bio naš duhovni otac, koji je, nažalost, sada preminuo. Njegova reč je bila odlučujući podsticaj za nas. I tako, sa tim blagoslovom, naše putovanje je počelo. Prikupili smo potrebna dokumenta i pozvali sirotišta.
Osoblje nam je ponudilo da primi tri devojčice na brigu - Nastju, Veru i Nadju. Ostalo je istorija. Kada je osetila sreću koju su joj deca iz sirotišta donela u život, čvrsto je rešila da se neće tu zaustaviti. Danas, oni su roditelji 13 dece.
Kaže da se, nažalost, ne okupljaju svaki dan, ali tu su video pozivi. Svakako, trude se da budu na okupu kad god im to prilike dopuste.
"Nama je najbitnije da su oni srećni", kažu.
Na pitanje da li planiraju da usvajaju još dece iz sirotišta, Vera kaže:
„Znate, sve je . Ja sama više nigde ne šaljem zahteve, ali ako nam se ponudi da ponovo nekoga primimo, neću odbiti. Za sada, one koji žive sa nama još uvek treba izvesti na pravi put.