Spasenija Cana Babović bila je žena ispred svog vremena, imala je hraborsti da se suprotstavi najmoćnijim ljudima i zbog svojih postupala postla je narodni heroj Jugoslavije. Životna priča ove revolucionarke, učesnice Narodnooslobodilačke borbe, društveno-političke radnice SFRJ i SR Srbijei junakinje socijalističkog rada gotovo je filmska.
Canino detinjstvo
Rođena je 25. marta 1907. godine u Lazarevcu. Njeni roditelji Vasa i Stamena Ćuković, pored Spasenije, imali su još troje dece — Životu, Boška i Radmilu. Otac joj je poreklom bio iz sela Radoinje, kod Nove Varoši i u Lazarevac je došao 1901. godine, gde je otvorio pekarsko-mesarsku radnju. Bio je učesnik Prvog i Drugog balkanskog rata, 1912—1913. godine, a u toku Prvog svetskog rata, bio je borac čuvene Drinske divizije. Iz rata se vratio tek u proleće 1919, posle dužeg lečenja od tifusa u Bizerti.
Tokom boravka Spasenijinog oca u ratovima, brigu o porodici je do 1915. vodila njena majka, nakon čega se razbolela od tifusa i umrla. Posle majčine smrti, Spasenijina braća, Života i Boško, poslati su u sirotište u Beograd, a ona i mlađa sestra Radmila prešle su kod tetke u selo Vreoce. Nakon očevog povratka, one su se vratile u Lazarevac, dok su braća otišla na učenje zanata u Srbobran. U Lazarevcu je Spasenija, završila osnovnu (koju je zbog rata, više puta prekidala) i trogodišnju Žensku zanatsko-industrijsku školu. Posle završetka škole, kratko vreme je radila u Lazarevcu, a 1926. je otišla u Beograd, gde je počela da radi kao tekstilna radnica.
Postaje članica SKOJ-a
Prva saznanja o radničkom pokretu, Spasenija je dobila kao mlada radnica u Lazarevcu, zajedno sa starijim bratom Životom, koji je bio član radničkog sportskog kluba „Radnik“. Po dolasku u Beograd, Cana je postala članica radničkog Kulturno-umetničkog društva „Abrašević“, preko koga je stupila u dodir sa članovima tada ilegalnih komunističkih organizacija — Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Aprila 1927. Milorad Mića Marković, tada član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju, primio je Spaseniju Babović i njenu drugaricu i koleginicu Ružu Rašić, u članstvo Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Zajedno sa njima u istoj skojevskoj ćeliji delovali su Pavle Kovačević, koji je bio sekretar ćelije, Josip Cazi, Ivan Brijaček i drugi.
U njenom stanu okupljali su se poznati revolucionari
Stanovala je u Braničevskoj ulici (danas u blizini Hrama Svetog Save) i u njenom stanu su se često sastajali mnogi tadašnji partijski i skojevski aktivisti, a kasnije poznati revolucionari, kao npr. — Aleksandar Ranković, Simo Miljuš, Stevan Čolović, Otokar Keršovani i dr, prema podacima sa Vikipedije.
Aktivno je učestvovala u svim akcijama, koje je u to vreme organizovali SKOJ i KPJ. Krajem 1928. bila je prvi put uhapšena i tada je oko mesec dana provela u pritvoru u Upravi grada Beograda, tzv. zloglasnoj „Glavnjači“. Nakon hapšenja, bila je izabrana za člana Rejonskog komiteta SKOJ-a za Vračar i primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije.
Brak sa Ibrahimom i rođenje sina
U proleće 1929. udala se za Ibrahima Babovića, mladog geometra i istaknutog člana požarevačke partijske organizacije, koga je upoznala godinu dana ranije na jednoj zabavi povodom Kongresa prosvetno-umetničkih grupa Nezavisnih sindikata. Nakon venčanja, živeli su u Požarevcu, gde je Ibrahim radio kao službenik u Katastarskoj upravi.
U prvim mesecima 1929. godine, nakon donošenja Šestojanuarske diktature, bile su razbijene mnoge partijske organizacije u čitavoj zemlji, a najteže je prošla partijska organizacija u Beogradu, gde su uhapšeni i mnogi članovi Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Oktobra 1929, po odluci Centralnog komiteta KPJ, u Beograd je iz Požarevca upućen Ibrahim Babović, sa zadatkom da pomogne Otokaru Keršovaniju u radu na obnavljanju partijske organizacije Beograda. Takođe, njima dvojici je na pomoć upućen i specijalni delegat — instruktor CK KPJ Alojz Kocmur, koji je uhapšen februara 1930. godine. Pred policijski islednicima se slabo držao i odao je rad ostalih komunista, pa su tada uhapšeni Cana i Ibrahim, kao i Canina sestra Radmila i brat Života, a nešto kasnije i Otokar Keršovani.
Ibrahim Babović je tada strašno mučen u Upravi grada Beograda, a potom je izveden pred Državni sud za zaštitu države koji ga je u septembru 1929. osudio na 12 godina zatvora. Cana, koja se nalazila pred porođajem, je zbog nedostatka dokaza, kraće vreme držana u pritvoru, a potom puštena na slobodu. Takođe, Canina sestra i brat su prošli sa manjim kaznama i ubrzo su bili pušteni. Maja 1930. Cana je rodila sina Vladimira.
Školovanje u inostranstvu
Nakon hapšenja supruga, Cana je nastavila sa partijskim radom. Januara 1934. obnovljen je rad Mesnog komiteta KPJ za Beograd i ona je postala njegov član. Za veoma kratko vreme, Mesni komitet je narastao na 13 partijskih ćelija sa oko 80 članova, a ubrzo je formiran i Mesni komiteta SKOJ-a. Veoma aktivan partijski rad, prekinula je nova policijska provala u julu mesecu, u kojoj je uhapšen veliki broj članova KPJ i SKOJ. Cana je izbegla hapšenje i živela je u strogoj ilegalnosti, sve do avgusta kada je po odluci CK KPJ upućena u Sovjetski Savez, na školovanje u „Međunarodnu lenjinsku školu”. osle završetka škole, kratko vreme se nalazila na praksi na Kavkazu. Tokom boravka u Moskvi imala je priliku i da upozna Josipa Broza Tita i proučavala materijale sa Sedmog kongresa Kominterne, održanog jula 1935. godine. Krajem 1935. napustila je Sovjetski Savez.
Snažan politički uticaj
Kao mlada tekstilna radnica 1927. je postala član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a naredne godine član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Ubrzo potom postala je član Mesnog komiteta SKOJ-a za Beograd i Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Bila je aktivna u sindikatu tekstilnih radnika.
Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. i provale u mesnu organizaciju KPJ u Beogradu, radila je na njenom obnavljanju. Od 1928. do 1937. obavljala je razne partijske dužnosti — bila je član Mesnog komiteta za Beograd, Oblasnog komiteta u Kragujevcu i dr. Aktivno je radila na stvaranju Narodnog fronta, a kao organizator radničkih štrajkova, hapšena je i proganjana od policije 1930, 1932. i februara i jula 1937, kada je podvrgnuta strahovitom mučenju, usled čega je i nosilac Partijskog priznanja „Heroj ćutanja” (ona i Krsto Popivoda su jedini nosioci ovog priznanja). Februara 1938. od Suda za zaštitu države osuđena je na dve godine zatvora.
Nakon izlaska iz požarevačkog zatvora, 1939. postala je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ oktobra 1940. izabrana je za člana Centralnog komiteta KP Jugoslavije. Nakon okupacije Jugoslavije, 1941. kao član Pokrajinskog komiteta i Vojne komisije pri Pokrajinskom komitetu bila je jedan od najistaknutijih organizatora ustanka u Srbiji.
U toku Narodnooslobodilačkog rata delovala je najpre u okupiranom Beogradu, a od jeseni 1941. nalazila se na oslobođenoj teritoriji. Marta 1942. postavljena je za zamenika političkog komesara Druge proleterske brigade, ali je avgusta 1942. prešla na politički rad pri CK KPJ, gde je bila zadužena za rad sa ženama. Na Prvom kongresu AFŽ Jugoslavije, decembra 1942. izabrana je za člana Predsedništva AFŽ, a na Drugom zasedanju AVNOJ-a, novembra 1943. za člana Predsedništva AVNOJ. Na Osnivačkom kongresu KP Srbije, maja 1945. izabrana je u Politbiro CK KPS.
Posle oslobođenja, nalazila se na raznim odgovornim dužnostima. Bila je predsednica Centralnog odbora AFŽ Jugoslavije, ministar i potpredsednik Vlade NR Srbije, član CK SK Jugoslavije i Izvršnog komiteta CK SK Srbije, član Saveta federacije i dr.
Suprotstavila se Aleksandru Leki Rankoviću
Advokar Toma Fila u svom gostovanju u emisiji "Puls Srbije" pričao je o uticaju Rankovića i njegovom odnosu sa Canom Babović, te je opisao kako je izgledao Rankovićev put od drugog čoveka u državi, pa sve do državnog neprijatelja.
- Ono što je impresivno bilo kod Rankovića jeste da nikada nije progovorio. Sve svoje beleške je čuvao za sebe, a nije pričao jer je bio u UDB-i. Naučio je, odnosno formirao naviku da uvek uz Tita bude. Ranković nije izbačen iz Saveza komunista. Naime, Spasenija Cana Babović, koje je bila predsednik CK Srbije, predložila je da se Ranković izbaci iz partije. To je poslato na odobrenje Josipu Brozu, a on to nikada nije odobrio. Prema tome, Ranković je umro kao član Saveza komunista - istakao je Fila, otkrivši da su se nekadašnji istomišljenici našli na suprotnim stranam.
Poslednje godine života
Kao posledica višegodišnjeg napornog ilegalnog partijskog rada, stravičnog mučenja u policiji 1937, kao i napora tokom Narodnooslobodilačkog rata, zdravlje Cane Babović je počelo da popušta. Najpre je 1969. imala infarkt, a 1975. je obolela od raka bubrega. Sa ovom opakom bolešću borila se sve do pred kraj 1977. godine. Umrla je 17. decembra 1977. na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA) u Beogradu.
Kovčeg, sa njenim posmrtnim ostacima, bio je izložen u Velikoj sali zgrade Predsedništva SR Srbije, gde su joj počast odavale brojne delegacije, kao i građani u mimohodu. Dan njene sahrane, 20. decembar 1977, Izvršno veće Skupštine SR Srbije proglasilo je za Dan žalosti na teritoriji SR Srbije. Uz najviše državne i vojne počasti, sahranjena je u centralnom delu Aleje zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Za svoj revolucionarni, ratni i društveno-politički rad, Cana Babović nagrađena je mnogim priznanjima, kao i inostranim i jugoslovenskim odlikovanjima.