U selu Skulanovo, nedaleko od Lipljana, više od decenije traje jedna tihom ljubavlju ispisana priča. Časlav i Leonora Todić dokaz su da granice postoje samo onda kada ih ljudi stvore. Iako su različitih nacionalnosti, njih dvoje su već godinama složan bračni par, roditelji dvoje dece – ćerke Lene i sina Ognjena – i primer da ljubav može da pobedi predrasude, siromaštvo i težak život.
Put do ljubavi
Da bi pronašao svoju životnu saputnicu, Časlav je čak šest puta putovao u Albaniju. Upoznali su se, zavoleli i doneli odluku koja je promenila oba života – Leonora se udala i preselila na Kosovo. Ni Časlavljevi roditelji ni brat nisu se protivili njegovom izboru.
"Kada čovek odluči da se oženi, nije bitno koja je žena vere ili nacije. Bitno je da se živi kako treba i da Bog da porod i decu," priča Časlav, koji danas sa ženom i dvoje dece živi skromno, od minimalca i poljoprivrede.
Život srpske snajke
Kada je stigla u novu sredinu, Leonora nije znala ni reč srpskog. Prvi meseci bili su teški, jer ljude nije razumela, ali vremenom, uz trud, naučila je da govori jezik domaćina. Kaže da nikada nije doživela uvredu zbog toga što je Albanka, niti je imala sukobe sa komšijama – svi su je prihvatili lepo.
Ipak, najveći problem je nedostatak dokumenata. Godinama čeka ličnu kartu, pa ne može da se zaposli ni u srpskim ni u kosovskim institucijama. Da bi pomogla porodici, otvorila je krojačku radnju, ali od posla jedva ima zarade. Čak je dugo bez zdravstvene knjižice plaćala svaki lekarski pregled, uključujući i porođaj.
Običaji, vera i prihvatanje
Leonora ističe da nije bilo lako postati "srpska snajka", ali se privikla na sve običaje: slavi slavu, mesi slavski kolač, ide u crkvu za Božić. Promenila je i veru – potpuno svojom odlukom, što je jedino iznenadilo njenog supruga.
"Nisam je prisiljavao, nisam ni tražio. Nisam mogao da verujem da će promeniti veru. Za sve ostalo sam bio siguran da će da prihvati," kaže Časlav.
Dečije želje skromne, ali tople
Njihova deca odrastaju u skromnim uslovima. Novogodišnja jelka i ukrasi krase njihov dom, ali poklona nema. Devetogodišnji Ognjen skromno priželjkuje školski pribor i bolji računar. Sedmogodišnja Lena ne voli lutke – više voli autiće, ali bi ipak želela telefon.
Selo koje nestaje
Skulanovo je nekada imalo 84 domaćinstva. Danas ih je svega 40, uglavnom starijih ljudi. U takvoj tišini, porodica Todić donosi život, radost i simbolično – nadu.
Ovo je priča o ljubavi koja ruši barijere, o snazi prilagođavanja, o skromnom ali ponosnom životu. Dok god postoje ljudi koji veruju jedni u druge, ni siromaštvo ni predrasude nisu prepreka – samo test koji pravi ljubav može da položi.