Petar Todorović danas ima sedam godina, zdrav je i živahan dečak, a njegovi roditelji 22. oktobra svake godine proslavljaju njegovu pobedu u borbi za život. Rođen je sa samo jednim kilogramom i trideset grama, a njegova priča je primer snage, upornosti i ljubavi porodice koja ga nije napustila ni u najtežim trenucima.
Njegova majka, Mirjana Lazić Todorović, sretna je majka troje dece koja su sada sva zdrava sedmogodišnja deca. U razgovoru za Stil Kurir, Mirjana se prisetila teških trenutaka kroz koje je prolazila nakon porođaja, kada je svaki dan bio borba za život najmanjeg sina.
„Moja trudnoća je okarakterisana kao visoko rizična. Do tridesete nedelje trudnoće sam se dobro osećala, sve je teklo uredno. U tridesetoj nedelji sam dobila kontrakcije i hitno sam upućena na UKC Banja Luka. Kontrakcije su se smirile i ja sam na UKC ostala na održavanju trudnoće. Rekli su mi da treba da mirujem“, započinje svoju priču Mirjana Lazić Todorović iz Bratunca u Republici Srpskoj.
S obzirom na to da je trudnoću ostvarila putem vantelesne oplodnje i nosila trojke, lekari su od samog početka ukazivali na mogućnost prevremenog porođaja.
„Na redovnom pregledu 22. oktobra 2018. godine uočeno je da se jedna beba umirila i doktori su morali hitno da me porode. Tako je u 13:20 rođena Ana, teška 2050 grama, u 13:21 rođen je Đorđe, težak 1500 grama, a u 13:22 rođen je Petar, težak samo jedan kilogram i 30 grama. Bebe su rođene u 33. nedelji. Od tog dana počinje naša borba, ustvari borba za Petrov život“, nastavlja Mirjana.
Sve tri bebe su prvobitno bile smeštene u inkubator. Ana i Đorđe su od samog rođenja bili stabilni i ubrzo prebačeni na odeljenje poluintenzivne nege, dok je Petar ostao u intenzivnoj nezi.
„Petar je imao niz komplikacija – urinarnu sepsu, lošu krvnu sliku, krvarenje na mozgu drugog stepena – i njegovo zdravstveno stanje je bilo ugroženo. I ma koliko da je bilo teško, ja sam znala da će sve biti u redu. Taj osećaj me nije napuštao od momenta kada sam saznala da je moja beba preživela porođaj. Nadljudsku snagu su mi pružala moja deca, hranili su me ogromnom ljubavlju, a bodrila sam i ja njih“, priseća se Mirjana.
Petrove dijagnoze su se nizale iz dana u dan, a on se hrabro borio za svaki novi dan.
„Imao je čak 30 transfuzija. Trideset puta borba između života i smrti.
Nijedan dan, nijedna trudnoća, nijedna knjiga nije mogla pripremiti na to. Lekari su govorili da su šanse male.
Ja sam se molila – jer nada, kad je majčinska, ne zna za granice.To su za mene i mog supruga bili najemotivniji i najstresniji dani u životu. Na svaka tri sata sam išla kod beba i svaki put proživljavala strah da li ću Petra zateći u inkubatoru. Dok smo mi majke čekale da se otvore vrata intenzivne nege, svako kretanje lekara izazivalo je strah – da li nose dobre vesti ili one druge?
Noći bez sna, suze koje nikad ne presuše i srce koje puca svaki put kad vidi tu sićušnu ruku, te sitne prstiće, spojene s hiljadu cevčica.
Sada čvrsto verujem da je taj njegov majušni prstić bio čarobni štapić koji je svakim danom stvarao novu čaroliju u našim životima“, opisuje Mirjana.
Mirjana je 12. decembra 2018. godine napustila UKC Banja Luka sa Anom i Đorđem, dok je Petar iz bolnice izašao 27. decembra iste godine, nakon 67 dana borbe u inkubatoru.
"Nakon 50 dugih dana, došao je trenutak koji nikada neću zaboraviti – trenutak kad sam morala otići kući sa dve bebe, dok je treća ostajala tamo, na UKC Banja Luka. Moji krikovi su odjekivali hodnicima klinike. Doktori su govorili da je vreme da brinem o ove dve bebe, a da za treću ima ko da se brine... ali moje srce to nije razumelo. Majka ne može da ostavi deo sebe, pa makar i na jedan dan."
Sledeile su redovne kontrole i fizikalna terapija, i zahvaljujući istrajnosti i upornosti, sva trojica danas su zdrava i vesela deca.
„Zahvaljujući mom malom borcu i doktorima sa odeljenja intenzivne nege, moj Petar je sada živ. U razvoju kognitivno nije zaostajao, ali motorički je prohodao sa 18 meseci. Danas nisu uočljive nikakve razlike. Nemirko je pravi, uvek zasmejava brata i sestru. Neka samo pokušaju da budu pozitivni, jaki, istrajni, da veruju u svoje mrvice i ne gube nadu, jer su oni, iako tako sićušni i sa mnoštvom komplikacija, veoma jaki i veliki borci, hrabriji čak i od većine nas odraslih“, poručuje Mirjana roditeljima koji prolaze kroz slične borbe.
Sedam godina kasnije skupila sam snagu da ponovo odem na to odeljenje. Čim sam kročila u hodnik, oči su mi zasuzile. Na zidu je i dalje stajao natpis koji mi je tada davao snagu:
„Da li znaš da osmehom tvojim nada putuje telom mojim?“
Pročitala sam te reči i sve emocije su me preplavile. Nisam mogla da progovorim. Samo sam plakala – ovaj put od zahvalnosti. Jer Petar je pobedio.
Danas moje trojke idu u prvi razred. Petar je najživlji, najnemirniji – i najzdraviji dečak koga znam. Ponekad ga grdimo kad ne sluša, a onda se setim svega… i samo se zahvalim Bogu što mu je podario život. Njegovo ime znači stena. I on to zaista jeste – stena koja je pobedila nemoguće.
Zato, drage mame mrvica, ako vam sada izgleda da je svetlost predaleko, verujte – ona dolazi. Vaše mrvice su mali, a najveći borci. Ne gubite nadu. Verujte u njih. Jer čuda se dešavaju – ja ih imam tri.“