„Da li ćeš stvarno sve ovo ostaviti zbog neke kolibe u šumi? Jesi li poludela, Tijana?“ viknuo je moj brat Petar, udarajući pesnicom o sto. U tom trenutku, dok su me oči cele porodice probijale poput sečiva, osetila sam kako mi srce lupa u grlu. Mama je ćutala, ali su joj oči bile pune suza. Tata je samo slegnuo ramenima, kao da je već odustao od svega. Vlada, moj muž, stajao je pored mene, držeći me za ruku, ali sam mogla da osetim kako mu dlan drhti.
Godinama smo živeli u Beogradu, u stanu iznad tramvajskih pruga na Bulevaru uvek dostupni svima. Petar bi zvao kada bi mu trebalo čuvanje dece jer mu je žena radila noćnu smenu. Moja sestra Nevena bi dolazila plačući jer joj je muž opet kasnio sa posla. Mama bi nas zvala da joj donesemo lekove ili popravimo bojler. Tata bi tražio pomoć oko papirologije za penziju. Sve smo to radili bez pitanja, iz ljubavi, ali i iz krivice. Jer se to ovde tako radi – porodica je svetinja, a sopstvene želje stavljaš na poslednje mesto.
Ali onda je došao dan kada sam se probudila sa migrenom, a Vlada nije mogao da ustane iz kreveta od iscrpljenosti. Pogledali smo se i znali: ovo više neće ići. „Tijana, mi nestajemo. Gubimo sebe. Ako sada nešto ne preduzmemo, nikada nećemo živeti svoje živote“, šapnuo mi je tada. Te reči su mi odzvanjale u glavi danima.
Počeli smo da sanjamo o maloj kući negde u planini, gde bi mirisalo na borove i gde bi jedini zvuk bio cvrkut ptica. Našli smo staru drvenu kuću na prodaju blizu Avale. Bila je trošna, ali je imala dušu. Kada sam to predložila porodici, nastao je haos.
„A ko će sada pomoći mami kada je bolesna? Ko će čuvati moju decu?“ upitala je Nevena kroz suze.
„Zar ti nije dosta odlaska iz naše porodične kuće u iznajmljeni stan? Sada želiš da ideš još dalje?“ gorko je upitao tata.
„Ti si uvek sebi najvažnija!“ viknuo je Petar.
Te večeri, Vlada i ja smo sedeli na klupi ispred zgrade. „Možda su u pravu“, rekla sam tiho. „Možda smo sebični.“ Vlada me je ozbiljno pogledao: „Tijana, ako ne naučimo da kažemo ne, nikada nećemo biti srećni. Zar nije vreme da budemo ono što jesmo?“
Odluka nije bila laka. Prvi put u životu stavili smo sebe na prvo mesto. Kupili smo kuću i preselili se. Prva jutra su bila čudna – tišina nas je u početku plašila. Nije bilo mobilnih telefona koji su zvonili svakih pola sata, nije bilo hitnih poziva ni tuđih suza na našem kauču. Samo mi, šuma i beskrajno nebo.
Ali porodica se nije tako lako predala. Prvih nekoliko meseci, Nevena nije razgovarala sa mnom. Mama mi je slala poruke pune krivice: „Nedostaješ mi, ali pretpostavljam da ti je tamo bolje nego sa nama.“ Petar je prestao da dolazi na rođendanske zabave. Tata je ćutao.
Jedne večeri, dok smo sedeli pored peći na drva i slušali kišu kako udara o krov, Vlada me je zagrlio: „Znaš li koliko dugo sanjam o ovome? Da budem samo tvoj, bez svih ovih očekivanja?“ Suze su mi se slivale niz lice – od olakšanja i tuge u isto vreme.
Naučili smo da živimo drugačije. Počeli smo da se bavimo baštovanstvom, beremo pečurke, pečemo hleb. Svaki dan je bio naš – bez tuđih rasporeda i drame. Ponekad bih se osećala krivom kada bih videla slike porodice na Fejsbuku ili kada bi mi mama poslala poruku: „Sve je u redu, samo sam nakratko sama.“ Ali onda bih pogledala Vladu kako popravlja ogradu ili mi donosi kafu u krevet i znala bih da smo uradili pravu stvar.
Posle pola godine, Nevena je došla sa decom. Deca su trčala po dvorištu, smejala se kao nikada pre. Sanja me je zagrlila i tiho rekla: „Sada te razumem. Ponekad i ja poželim da pobegnem od svega.“ Tada sam shvatila – možda će nam svima trebati vremena da prihvatimo promene, ali možda će drugi pronaći hrabrost da slede svoje snove.
Danas se više ne osećam krivom. Naučila sam da kažem ne bez straha da ću nekoga razočarati. Naučila sam da ljubav prema sebi nije sebičnost već nužnost.
Ponekad se pitam: koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas nikada ne pokušava da bude srećno jer uvek ugađamo drugima? Možda je vreme da se svi zapitamo – kome zaista dugujemo svoju sreću?