Priča jednog muškarca koji je gotovo izgubio sve zbog trenutka zablude. Njegovo priznanje otvorilo je oči mnogima koji su mislili da će pronaći sreću negde drugde, a ne pored osobe koja je s njima delila godine života, obaveze i svakodnevne borbe.
Upao sam u klasičan stereotip: zgadio mi se sopstveni brak. Dvoje dece, beskrajne svađe, rutinski dani, žena koja je stalno umorna i ljuta... U meni se nagomilalo nezadovoljstvo, pa sam počeo da verujem da je rešenje — bekstvo.
"Novo" osveženje
U firmi se pojavila nova koleginica — mlada, vesela, zgodna, bezbrižna. Prava suprotnost svemu što sam kod kuće doživljavao kao monotoniju. Počeo sam da joj se udvaram: kafići, ručkovi, šale... Supruzi sam servirao tipične izgovore — pao server, sastanak se odužio, gužva u saobraćaju.
Mesecima sam gradio tu iluziju. Na kraju, dogovorili smo se da se vidimo kod nje — te subote. Bio sam euforičan, kao tinejdžer. Razum je potpuno isključen.
Pogled koji otkriva sve
Te večeri, kad sam se vratio kući ranije, Marina je odmah primetila da se nešto promenilo. Žene to uvek osete. Pogledala me je kratko, bez reči, i samo rekla da je umorna. Oprala je suđe i otišla u spavaću sobu.
Kasnije sam joj se pridružio. Ležala je obučena, s razmazanom šminkom i umornim licem, bila je zapuštena. Pored kreveta — naša svadbena fotografija. Na njoj, ona mlada, lepa, nasmejana. Pogledao sam je i u grudima mi se nešto stegnulo.
"Šta joj se desilo?" pomislio sam.
I onda je počelo da mi se vraća sećanje: trudna Marina, nasmejana dok drži bebu, žena koja je sve svoje vreme dala nama, koja kuva, pegla, pere, ne staje...
Uporedio sam je s koleginicom i shvatio — moja Marina je nekada bila ista takva. Samo je život, obaveze i moja nezahvalnost pretvorili u ovu umornu ženu.
Hladan znoj i buđenje savesti
Tada me je oblila hladnoća. U glavi samo jedna misao: "Šta to radim? Da uništim brak zbog prolazne strasti? Da deci razorim dom?"
Nisam spavao te noći. Ujutru sam odlučio da sve promenim.
Novi početak
Zamolio sam majku da čuva decu tokom vikenda. Kupio sam doručak, spremio ih za školu i vrtić, a Marinu pustio da se odmori. Kada se probudila, sačekala ju je kafa i sto postavljen za dvoje.
Gledala me zbunjeno. Tada sam sve priznao. Bez opravdanja. Samo istina.
Nije vrištala, nije plakala. Slušala me ćutke, i tada smo odlučili — pokušaćemo ponovo.
Povratak ljubavi
Prekinuo sam svaki kontakt s koleginicom. Bilo je teško — menjao sam broj, izbegavao situacije. Ali uspelo je. Vremenom se Marina ponovo smejala onim istim osmehom sa naše svadbene slike.
Danas često pomislim na onu staru izreku: "Srećna žena, srećna porodica."
E, upravo tako je sada u našem domu.