Arhimandrit Vasilije Kostić jednom prilikom ispričao je potresnu ispovest mladog čoveka iz Beograda, koji mu je otvorio dušu i otkrio kroz kakvu je tamu prošao u svetu poroka i droge, i kako ga je, u najmračnijem trenutku, dotakla Božja svetlost.
„Došao je k meni jedan mladić“, započeo je arhimandrit. „Lepo vaspitan, obrazovan, iz zdrave i skladne porodice. Završava fakultet, ima posao, sve spolja deluje kako treba — ali uvek postoji ono ali...“
To „ali“ bilo je mesto gde se njegov život lomio, gde je tiha radoznalost prerasla u iskušenje, a iskušenje u naviku.
„Počeo je, kaže, s nečim što mnogi danas smatraju bezazlenim — travom. U početku je pušio povremeno, s društvom, iz znatiželje. A onda, nekako neprimetno, navika je pustila koren. Više nije znao da se opusti bez toga. Kad bi bio sam, kad bi ga stisla teskoba, posezao bi za džointom. I to je bio početak njegovog pada.“
Ali, kao što to obično biva, društvo u kojem se kretao povuklo ga je korak dalje.
„Neki od njih su počeli da uzimaju tablete, takozvani LSD“, pričao je arhimandrit. „Kaže mi on: ‘Oče, to je nešto što menja svest. Sve postaje drugačije. Boje se stapaju, zidovi dišu, vreme stane, a vi imate osećaj da ste negde između sna i jave, kao da ste deo nečeg većeg, kao da ste sami bog.’“
Vasilije ga je tada pažljivo upitao: „A šta ti zapravo tražiš u tome, sinko?“
Mladić je zastao, razmišljao trenutak, pa rekao: „Možda... neki preobražaj. Da vidim svet drugačije, da osetim nešto više od ove svakodnevice.“
Tada mu je bilo jasno — on ne traži drogu, već smisao. Samo je krenuo pogrešnim putem da ga pronađe.
Jedne večeri, kada je s društvom sedeo u stanu, pomalo opijen alkoholom i omamljen travom, odlučili su da ponovo uzmu LSD.
„Kaže on meni“, nastavlja arhimandrit, „‘Oče, sve se oko mene počelo topiti. Zidovi kao da se pomeraju, boje se prelivaju, sve se okreće, nestaje. Svet postaje tečan, kao san koji ne mogu da obuzdam. A ja stojim usred toga i osećam neku lažnu veličinu, kao da sam svemoćan.’“
Ali tada se dogodilo nešto što ga je potpuno zapanjilo.
„‘Podigao sam pogled’, kaže on, ‘i na zidu sam video ikonu Hrista i Presvete Bogorodice. Sve oko mene se menjalo, topilo, vrtelo — ali ikona nije. Ona je ostala ista. Jasna. Svetla. Nepromenjena. Pogledam opet — sve drugo se pretvara u vrtlog boja, samo ikona stoji. Treći put pogledam — ona i dalje miruje, nepokolebljiva.’“
U tom trenutku, pod dejstvom droge, u srcu mu se probudio strah — ali i čuđenje.
„‘Pomislio sam: vidi, ništa ne ostaje postojano, samo ikona. Droga deluje na sve, samo ne na Hrista. Ne može da dotakne sveto.’“
Taj trenutak prosvetljenja, koliko god bio kratak, urezan mu je duboko u dušu.
„‘Kad ovo prođe’, rekao je sebi, ‘otići ću u crkvu. Mora da postoji razlog zašto se to dogodilo.’“
Kad je droga prestala da deluje, i kada se vratio u stvarnost, setio se svoje misli i obećanja. Došao je u crkvu, potražio ispovest i ispričao sve.
„Oče, u paklu sam video svetlost“, rekao je. „U mraku, Bog mi se javio. I od tada sam znao da ne mogu više nazad.“
Od tog dana, mladić je presekao sa svim porocima. Prekinuo kontakte sa društvom koje ga je odvlačilo u propast, prestao da koristi drogu, i počeo novi život — tih, ispunjen, molitven.
„Sada“, završava arhimandrit, „taj dečko živi mirno, radi, moli se, dolazi redovno u crkvu. I znate šta? Lice mu svetli. Zaista svetli. Kao da je na njemu ostala svetlost one ikone koja se nije promenila, ni u njegovom ludilu, ni u tami.“