Poznati britanski glumac Ričard Barton u svojim je dnevnicima ostavio iskrene i pomalo ironične zapise o susretu sa Josipom Brozom Titom i njegovom suprugom Jovankom Broz. Ovaj neobični susret dogodio se krajem jula 1971. godine, kada su Barton i njegova tadašnja supruga, slavna holivudska diva Elizabet Tejlor, doputovali u Jugoslaviju, na Brione, kako bi se glumac pripremio za ulogu Tita u velikom jugoslovenskom ratnom spektaklu “Bitka na Sutjesci”.
Barton je, poznat po svom britkom umu i sarkastičnim zapažanjima, u dnevniku opisao prve utiske o Titu i Jovanki na način koji je daleko od uobičajenog diplomatskog tona.
“Dočekala nas je žena seljačkog izgleda i mali muškarac velikog stomaka,” zapisao je glumac bez ustezanja. Jovanka mu je, kako kaže, delovala šarmantno i imala je “razoran osmeh”, dok je Tito, skriven iza zatamnjenih naočara, ostao za njega enigma — nije mu čak uspeo ni videti boju očiju.
Glumca je posebno iznenadio fizički kontrast između dvoje domaćina. Jovanka mu se činila krupna i snažna, gotovo impozantna, dok je Tito, prema njegovom opisu, bio “malen, nežan i sitan, osim po stomaku koji je upadao u oči.” Njegovi koraci bili su kratki, a ruka koju je pružio Bartonu “malena i ne naročito čvrsta”.Barton je iskreno priznao da ga Tito i njegova supruga nisu impresionirali – ni izgledom, ni pojavom, ni držanjem.
Ipak, iza tih hladnih zapažanja krila se znatiželja. Barton je, kao profesionalac, pokušavao da “uhvati” Titovu energiju, pokrete i način govora, jer mu je upravo taj susret trebalo da pomogne da što vernije prikaže jugoslovenskog predsednika na filmu. Elizabet Tejlor, koja je pratila supruga tokom ovog neobičnog boravka, bila je prava atrakcija gde god bi se pojavila. Njihov dolazak u Jugoslaviju izazvao je ogromno interesovanje javnosti — susret holivudske glamurozne elite i jugoslovenskog državnog vrha bio je događaj o kojem su svi pričali.
Generacije koje su tada bile svedoci tih trenutaka i danas se sećaju kako je taj “sudar svetova” izgledao kao sapunica u realnom vremenu: s jedne strane najslavniji filmski par na svetu, poznat po burnoj ljubavi, raskošnom životnom stilu i čestim ljubomornim ispadima, a s druge — karizmatični jugoslovenski predsednik i njegova prva dama, oličenje discipline i državničkog dostojanstva.
Bartonovi dnevnici, koje je kasnije objavio “Yale University Press”, otkrivaju mnogo više od pukog opisa jednog susreta. Oni predstavljaju sudar dve epohe i dva sveta — zapadnog glamura i jugoslovenskog socijalističkog ponosa. Iako Ričard Barton nije bio impresioniran Titom, upravo taj susret ostao je upečatljiv deo njegove karijere i života, jer mu je dao priliku da izbliza upozna čoveka kojeg je ubrzo zatim oživeo na filmskom platnu.
Ričard Barton o Titu: “Dobar domaćin, ali dosadan čovek”
Iako mnogi opisi Josipa Broza Tita iz tog vremena prikazuju jugoslovenskog predsednika kao šarmantnog domaćina koji je znao kako da ugosti svetske lidere, umetnike i filmske zvezde, slavni glumac Ričard Barton imao je drugačije utiske. U svojim dnevnicima, koji su kasnije objavljeni, Barton je otvoreno napisao da mu je Tito delovao dosadno i bez mnogo harizme, dok je njegova supruga Elizabet Tejlor bila iskreno fascinirana jugoslovenskim vođom.
Slavni holivudski par stigao je na Brione 31. jula 1971. godine, na poziv samog Tita. Barton se tada pripremao za ulogu predsednika Jugoslavije u filmu “Bitka na Sutjesci”, dok mu je Elizabet pravila društvo tokom boravka. Njihov dolazak izazvao je ogroman publicitet — jugoslovenska javnost bila je opčinjena glamuroznim gostima, a mediji su danima izveštavali o svakom njihovom koraku.
U svom dnevniku Barton je precizno opisao čitav put i prvi susret sa Titom i Jovankom Broz:
“Stigli smo srećno i odvezli se automobilom Mercedes-Benzom kroz Pulu, gde nas je čekao brod. Na aerodromu — masa fotografa, novinara i TV ekipa. Uobičajena pitanja: ‘Kakav je osećaj da glumite velikog čoveka?’, ‘Koliko znate o Titu?’... Dodelili su nam vilu nedaleko od Titove. Bilo je veoma vruće, bez klima-uređaja.”
Potom opisuje i prvi susret sa prvom damom Jugoslavije:
“Madam Broz dočekala nas je u vili. Krupna žena, vrlo seljačkog izgleda, ali krajnje šarmantna, sa razornim osmehom. Ponuđeni su nam kanapei (jeo sam ih, sklonivši hleb), šampanjac — koji sam odbio, i ukusna turska kafa, koju nisam odbio.”
Iz ovih redova progovara njegov karakteristični britanski humor, ali i blaga ironija prema protokolarnom, državničkom gostoprimstvu na koje nije bio naviknut. Barton je, doduše, priznao da ga je Jovanka impresionirala svojom toplinom i prirodnim šarmom, ali nije bio naročito impresioniran njenim izgledom.
“Tito je bio ljubazan, ali nije me inspirisao”
Već narednog dana, 1. avgusta, Barton je zabeležio novi utisak:
“Dug, ali ugodan dan proveden sa Titom. Predsedniku i supruzi poklonili smo Van Cleef & Arpels – komad pirita sa satom u njemu. Kada me Tito pitao o scenariju, rekao sam da mislim da je u njemu prikazan suviše skromno i da bi trebalo da deluje snažnije. On se složio da to promenimo, što se režiseru veoma dopalo. Možda ću tako imati više posla nego samo da stojim i izgledam kao ‘čovek sudbine’.”
U ovom zapisu vidi se i Bartonova profesionalna posvećenost ulozi. Iako ga Tito nije očarao kao ličnost, glumac je pokušavao da pronađe dublje slojeve karaktera — da razume vođu koji je, kako su mu mnogi govorili, istovremeno bio autoritet i simbol jedne epohe.
Elizabet Tejlor, s druge strane, bila je potpuno oduševljena Titom. Prema Bartonovim zapisima, ona je u njemu videla “čoveka snage, dostojanstva i aristokratske samosvesti”, dok je njen suprug sve to doživljavao kao hladnu fasadu iza koje nije bilo istinske dubine.
Mnogo priča o komunizmu i Rusiji, ali najviše o Titu
Još pre samog susreta, 21. jula 1971. godine, Barton je u svom dnevniku zapisao:
“Veći deo jučerašnjeg dana proveo sam sa Jugoslovenima u razgovoru o Titovom filmu. Puno fascinantnih priča o komunizmu i Rusiji, ali najviše o Titu. Idemo, na Titov poziv, da ga vidimo dvadeset osmog. Trebalo bi da bude vrlo zanimljivo, u najmanju ruku.”
Iz ovih redova jasno je da je glumac u početku bio pun radoznalosti i profesionalnog entuzijazma, ali da je neposredni susret s Titom doneo razočaranje. U njemu nije prepoznao onu mitološku figuru revolucionara i državnika, već običnog čoveka, pomalo umornog, sa velikim stomakom i kratkim korakom — što je i zabeležio u svom dnevniku.
Sudar dva sveta
Susret Ričarda Bartona i Josipa Broza Tita bio je sudar dve civilizacije — zapadnog sveta glamura i jugoslovenskog socijalističkog protokola. Dok su Brioni tih dana blistali pod suncem i objektivima fotografa, iza kulisa su se sudarali različiti pogledi na svet, umetnost i moć.
Bartonovi dnevnici, koje je decenijama kasnije objavio “Yale University Press”, otkrili su mnogo više od pukih opisa jednog boravka na Jadranu. Oni prikazuju susret legende filma i legende politike, dva čoveka koje je svet slavio, ali koji se međusobno nisu uspeli razumeti.
Za Bartona, Tito je ostao “ljubazan, ali dosadan domaćin”.
Za Tita, pak, Barton je verovatno bio “još jedan glumac iz velikog sveta”.
A za istoriju — taj susret je ostao simbol trenutka kada su se Holivud i Jugoslavija nakratko pogledali oči u oči.
Bitka na Sutjesci
Ratni spektakl “Bitka na Sutjesci” jedan je od najambicioznijih jugoslovenskih filmova ikada snimljenih. Nastao početkom sedamdesetih godina, film je imao zadatak da prikaže veličanstvenu i krvavu bitku iz Drugog svetskog rata, poznatu i kao Operacija “Švarc”, kako su je nazvali nemački planeri. Cilj te operacije bio je da nemačke, italijanske i jedinice Nezavisne Države Hrvatske u potpunosti unište partizanske snage koje su se nalazile u okolini reke Sutjeske, na prostoru jugoistočne Bosne.
Bitka je trajala od 15. maja do 16. juna 1943. godine i ušla je u istoriju kao jedna od najtežih i najkrvavijih epizoda jugoslovenskog otpora. Tokom više od mesec dana neprekidnih borbi, partizanske jedinice bile su opkoljene, iscrpljene i suočene sa gotovo bezizlaznom situacijom. Poginulo je oko 7.500 boraca, među njima i veliki broj žena, ranjenika i sanitetskog osoblja. Nasuprot tome, nemačke snage izgubile su “samo” nešto više od 500 vojnika. Ipak, partizani su uspeli da probiju obruč i prežive, čime su dokazali da pokret otpora u Jugoslaviji nije moguće slomiti.
Ova pobeda imala je dalekosežne posledice — posle Sutjeske, savezničke sile su u potpunosti priznale partizanski pokret kao legitimnog predstavnika otpora u Jugoslaviji. Britanska vojna misija, koja se tada nalazila uz Vrhovni štab NOVJ, svedočila je o hrabrosti i organizovanosti jugoslovenskih boraca, a Tito je time stekao međunarodni ugled koji će ga pratiti do kraja života.
Tito ranjen, ali ne i slomljen
U samoj bici i Josip Broz Tito bio je ranjen. Dana 9. juna 1943. godine, tokom jedne od neprijateljskih ofanziva, eksplozija bombe teško mu je povredila ruku. Prema svedočenjima, od sigurne smrti spasao ga je njegov verni nemački ovčar Tigar, koji je skočio na njega i tako primio deo eksplozije na sebe. Taj događaj kasnije je postao deo legende o Titu, simbol njegove lične hrabrosti i odlučnosti.
Ričard Barton glumac koji je oživeo mit
Gotovo tri decenije kasnije, holivudski glumac Ričard Barton dobio je zadatak da tog istog Tita prikaže na velikom platnu. Za ulogu u filmu “Bitka na Sutjesci”, Barton je došao u Jugoslaviju u leto 1971. godine. Kao glumac poznat po ulozi snažnih, strastvenih likova i po svom britkom jeziku, Barton je pažljivo proučavao ličnost jugoslovenskog predsednika — ali, kako se ispostavilo, bez naročitog divljenja.
U svojim dnevnicima, objavljenim decenijama kasnije, Barton je iskreno pisao da ga Tito nije oduševio.
“Malo me iznervirala nervoza s kojom nas posluga poslužuje. Tito i Jovanka žive u neverovatnom luksuzu, neuporedivom s bilo čim što sam video. Nakon ručka razgovarali smo dugo o ratu, posebno o Sutjesci. Pitao sam ga voli li Staljina. Dugo je ćutao, a onda rekao da mu se ‘divi kao političaru, ali da ga ne voli kao čoveka’.”
Ovaj zapis otkriva složenu mešavinu poštovanja i sumnje — Barton je u Titu video čoveka koji je umeo da gradi autoritet, ali ne i da ostavi dubok lični utisak.
Jedan od najživopisnijih delova Bartonovih dnevnika odnosi se na putovanje s Titom po Brionima. Glumac je detaljno opisao taj doživljaj:
“Nazvao nas je u 16 sati i u kabrioletu Lincoln Continental smo krenuli. Posle samo pedesetak metara, vozeći preko oštrog kamena, probušio je prednju desnu gumu. Umesto da se zaustavi, pojačao je broj okretaja. Klackali smo se i trzali desetak sekundi koje su parale živce. Ostavili smo auto i otišli pešice do malog zoološkog vrta sa slonom, kozama i gazelama. Nakon incidenta s automobilom, Tito je izgledao vrlo staro i još sitnije, ali se ubrzo vratio svom starom samopouzdanju. Činilo se da se pomalo bojao slona dok ga je hranio.”
Ovaj gotovo filmski opis prikazuje Tita ne kao državnika, već kao običnog čoveka — pomalo trapavog, ali i tvrdoglavog, odlučnog da u svakoj situaciji zadrži kontrolu.
Poslednji Bartonov zapis o Titu datira iz 2. avgusta 1971. godine. Njegov ton tada je već bio pun zamora i blage iritacije:
“U 9.30 sam video PR-ovca koji mi je postavio mnogo pitanja o tome zašto sve to radim. Po ko zna koji put sam ponavljao: ‘Sjajan čovek’, ‘Sjajna prilika’, ‘Nadam se da mogu da ispoštujem pravdu’. U stvari, nadao sam se da će oni ispoštovati pravdu prema meni. Ogroman je napor otrpeti dosadu, posebno beskrajne prevedene razgovore. I Tito i Madam Broz pričaju duge priče, ne dopuštaju da ih prevodioci prekidaju, pa kad završe, čoveku je sasvim svejedno o čemu se govorilo.”
Barton je iskreno priznavao da ga je protokol gušio, a formalna druženja iscrpljivala. Da nije bilo fascinacije njegove supruge Elizabet Tejlor Titovim “šarmom i snagom”, verovatno bi, kako je sam napisao, “dao sve od sebe da pobegne”.
Put predsedničkom jahtom – moć, more i predstava
U istom zapisu, Barton je detaljno opisao i Titov ponos — njegovo more i predsedničku jahtu:
“Tačno u 9.50 krenuli smo iz kuće prema predsedničkoj vili, zatim ravno na malu, snažnu jahtu. Najveća brzina 35 čvorova, 160 tona, 120 stopa. Plovili smo niz stotine ostrva, lepi gradovi, hoteli, kamene plaže pune turista. Gotovo svi su mahali jahti, a Tito im je uzvraćao. Ponosno mi je rekao da je njegova obala najbolje branjena u Evropi, da su pod svim ostrvima skrivene pećine sa puškama, podmornicama i topovima. Povremeno bih kroz dvogled video mornara na nekom brežuljku kako ukočeno pozdravlja.”
Iako fasciniran scenografijom i organizacijom, Barton se osećao kao posmatrač u predstavi u kojoj nije želeo da učestvuje.
“Ručali smo na ostrvcetu okrenutom prema Brionima, ne bez mučnog pregleda kuće i poseda,” zaključio je glumac.
Između mita i stvarnosti
“Bitka na Sutjesci” je, kada je premijerno prikazana 1973. godine, postala simbol državne epopeje — film o junaštvu, žrtvi i veri u slobodu. Ali u Bartonovim dnevnicima ta priča dobija drugu dimenziju: iza mita o Titu stajao je običan čovek, s manama, nesigurnostima i željom da uvek deluje moćno.
Za Ričarda Bartona, to iskustvo nije bilo samo glumački izazov, već i ogledalo njegovih sopstvenih dilema.
Za Tita, to je bio pokušaj da kroz umetnost potvrdi sopstvenu legendu.
A za istoriju — ostala je zabeležena jedna od najneobičnijih epizoda u kojoj su se susreli Holivud i revolucija, mit i realnost, Tito i Barton — svaki u svojoj ulozi, ali obojica svesni da će publika suditi o njima zauvek.
Bartonov pogled na Tita: između ironije, ljubomore i iskrenog divljenja
Tokom boravka na Brionima, Ričard Barton je u svojim dnevnicima zabeležio brojne detalje sa susreta s Josipom Brozom Titom i njegovom suprugom Jovankom. Među njima su i oni naizgled beznačajni trenuci, koji ipak otkrivaju mnogo o atmosferi i raspoloženju tokom tih dana.
Jedan od takvih momenata dogodio se tokom ručka, kada je Tito, u opuštenijem razgovoru, počeo da pokazuje poklone i uspomene koje je dobijao od stranih državnika i prijatelja širom sveta.
„Ovo je iz Indonezije, od samog Sukarna. Ovo je rad naroda Makedonije. Ovo je iz Sudana“, nabrajao je ponosno predsednik, pokazujući predmete iz svoje impresivne kolekcije.
Barton, koji je sarkastično posmatrao taj prizor, zapisao je da je većina gostiju izgledala umorno i pomalo dosadno, čak i pre nego što je ručak završio — uprkos šampanjcu koji je slobodno tekao.
„Primetio sam da su se lica mnogih već odavno smejala od dosade. Elizabetino lice bilo je, naravno, izuzetak. Ona se zabavljala. Dobro je što ne pijem, jer bih možda počeo da postavljam vrlo nezgodna pitanja,“ zapisao je Barton, s prepoznatljivom dozom ironije.
Elizabetina fascinacija Titom i Bartonova ljubomora
Bartonovo ismevanje Tita, prema mišljenju mnogih koji su kasnije čitali njegove dnevnike, možda nije bilo samo izraz cinizma, već i ljubomore. Elizabet Tejlor, poznata po svom šarmu i sposobnosti da osvoji pažnju gde god se pojavi, bila je iskreno oduševljena jugoslovenskim predsednikom.
Za nju je Tito bio “zabavan, duhovit i izuzetno uglađen čovek, svetskih manira”, dok ga je Barton doživljavao kao pretencioznog domaćina koji voli da priča o sebi. Neki su čak verovali da je Elizabet pomalo preuveličavala svoje oduševljenje Titom — možda i s namerom da iznervira Bartona. Poznato je da su oboje bili izuzetno ljubomorni, gotovo opsesivno vezani jedno za drugo, i da su njihovi odnosi često ličili na burni film.
Ipak, i pored početne odbojnosti, Barton je kasnije priznao da Tito nije bio sasvim “dosadni bezveznjak”, kako ga je u prvi mah doživljavao. Tokom druženja, zabeležio je i nekoliko momenata iskrenog humora i ljudskosti, koji su ga iznenadili.
“Bilo je i povremenih svetlih trenutaka,” napisao je. “Tito je na engleskom rekao: ‘Bilo mi je jako drago kad mi je baka umrla.’ Elizabet ga je pitala: ‘Zašto?’ A on je odgovorio: ‘Zato što je to značilo da je prestala da me tuče.’ Elizabet je bila zgranuta: ‘Užasno je da kažete takvu stvar!’ Tito se nasmejao i rekao: ‘Bila je mala, ali jaka i uvek ljuta.’”
Taj trenutak, pomalo morbidan ali duhovit, pokazao je Titovu sposobnost da ispriča priču s distancom i ironijom — osobinu koju je Barton, iako nevoljno, morao da poštuje.
Susret sa Vinstonom Čerčilom – dijalog o moći
U dnevnicima Barton beleži i zanimljivu anegdotu o Titovom susretu sa Vinstonom Čerčilom, koji se u to vreme nalazio u blizini, na jahti Aristotela Onazisa.
“Upoznali smo Čerčila, koji je bio na Onazisovoj jahti. Čerčil je prihvatio vrlo mali viski, dok je Tito imao svoj uobičajeni – veliki. Tito ga je upitao: ‘Zašto tako mala porcija? Naučio si me da pijem velike.’ Čerčil mu je mirno odgovorio: ‘Tada smo obojica imali moć. Ja je sad nemam, a ti je još uvek imaš.’”
Barton je zabeležio i Titovu reakciju, koja je bila iznenađujuće samoironična:
“Moć kvari,” rekao je Tito, osmehnuvši se, ali nije delovalo da je u potpunosti poverovao u sopstvene reči.”
Elizabet kao prava zvezda večeri
Jedan od poslednjih opisa u Bartonovom dnevniku odnosi se na večernji izlazak u Puli, gde su gosti iz Holivuda i jugoslovenski predsednički par zajedno prisustvovali projekciji filma u rimskom amfiteatru.
“Sinoć smo išli da pogledamo film u rimskom amfiteatru u Puli. Ulice su bile pune mornara koji su stajali u stavu mirno, a iza njih mase ljudi koje su tapšale celom rutom. Elizabet je bila zvezda večeri – mnogo veća od Tita, ili bar jednaka. Kada smo ušli u Koloseum, svi su ustali i aplaudirali. Elizabet je bila duboko oduševljena. Ja, naravno, ciničan kao i uvek.”
Bartonov ton u ovim redovima otkriva prepoznatljivu mešavinu ponosa, zavisti i umora. Dok je Elizabet uživala u pažnji publike i u društvu predsednika, Barton se osećao kao posmatrač u predstavi koja mu nije bila namenjena.
Kada se njihov boravak na Brionima završio, Barton je u dnevniku ostavio složen portret Tita — čoveka koji ga je istovremeno nervirao i intrigirao, koji je znao da impresionira, ali i da zamori.
U njegovim zapisima ostala je slika vođe koji voli da se hvali, ali i da se šali na sopstveni račun, čoveka koji je i u luksuzu i protokolu umeo da deluje jednostavno, ali i svesno svoje moći.
A između redova – oseća se i lična priča Ričarda Bartona: umetnika koji je, makar na kratko, morao da uđe u ulogu Tita ne samo na filmu, već i u stvarnom životu.
Stil / Monto / Beogradske