“Opet si razgovarao s Lanom?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stežući šoljicu kafe kao da mi od nje život zavisi. Ivan je podigao pogled s telefona, iznenađen mojim tonom.
“Ma, samo je pitala za onaj stari bicikl što ga je ostavila kod mene prie tri godine. Ništa posebno, Ana.”
Ali meni nije zvučalo kao ništa posebno. U meni je ključala neka čudna mešavina besa i tuge, osećaj da nikada neću biti dovoljna, da ću uvek biti samo druga po redu. Gledala sam ga, svog supruga, čoveka kog sam volela više od svega, i pitala se – što mu ona još znači?
Naša priča počela je kao iz bajke. Ivan i ja upoznali smo se na proslavi kod zajedničkih prijatelja. On je bio duhovit, šarmantan, uvek spreman za šalu. Ja sam bila povučena, sramežljiva, ali on je u meni probudio nešto što nisam znala da postoji. Zaljubili smo se brzo, gotovo detinjasto naivno. Venčali smo se nakon godinu dana veze i preselili u Beograd, gde smo počeli graditi zajednički život.
Ali onda se pojavila Lana. Prvo kao ime u njegovim pričama – “Lana i ja smo jednom…”, “Lana je uviek govorila…” – a onda i kao stvarna osoba. Prvo poruke, pa pozivi, pa povremeni susreti “slučajno” na kafi kad bi dolazila poslovno u grad. Nikada nije bilo ništa sumnjivo, barem ne na površini. Ali svaki put kad bih čula njeno ime, osetila bih kako mi srce preskoči otkucaj.
Jedne večeri, dok smo sedeli za stolom nakon večere, Ivan je dobio poruku. Videla sam kako mu lice ozari osmeh.
“Ko ti piše?” upitala sam, pokušavajući zvučati nezainteresovano.
“Lana. Kaže da joj treba preporuka za posao u firmi gde radi moj brat. Znaš da su oni nekad sarađivali.”
Nisam znala šta da kažem. Osećala sam se kao uljez u vlastitom braku. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku njegovu reč. Jesam li mu dosadna? Je li još uvek voli? Zašto joj pomaže?
Moja najbolja prijateljica Mira pokušavala me je utešiti.
“Ana, ti si mu žena. On tebe voli. Lana je prošlost.”
Ali prošlost ima čudnu moć – ona nikada ne nestaje potpuno. Počela sam upoređivati sebe s Lanom. Bila je uspešna arhitekta, uvek doterana, puna samopouzdanja. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi, često umorna i raščupana nakon napornog dana s decom. U ogledalu sam videla ženu koju nisam prepoznavala – nesigurnu, izgubljenu.
Jednog dana Lana je došla po bicikl. Ivan ju je pozvao na kafu. Nisam mogla odbiti – bilo bi preočigledno.
Sedele smo za istim stolom, a između nas vazduh je bio gust od neizgovorenih reči.
“Znaš, Ana,” rekla je Lana nakon nekoliko minuta neugodne tišine, “Ivan je stvarno srećan s tobom. Često mi priča kako si ga promenila nabolje.”
Nisam znala je li to kompliment ili prikrivena pretnja.
“Drago mi je ako je tako,” odgovorila sam tiho.
Nakon što je otišla, Ivan me zagrlio.
“Znaš da te volim? Nemaš razloga biti ljubomorna na Lanu. Ona je deo moje prošlosti, ali ti si moja sadašnjost i budućnost.”
Ali reči su bile samo reči. Noću bih ležala budna i vrtela po glavi sve njihove zajedničke uspomene koje sam znala iz njegovih priča. Pitala sam se jesam li ja samo zamena za nju.
S vremenom su se moji strahovi prelili u svakodnevicu. Postala sam nervozna, svadljiva. Ivan se povlačio u sebe, a ja sam ga optuživala za stvari koje nije učinio.
Jedne večeri izbila je svađa kakvu nikada nismo imali.
“Ne mogu više ovako!” viknuo je Ivan. “Ne mogu stalno dokazivati da te volim! Ako mi ne veruješ, onda ne znam šta više da radim!”
Plakala sam celu noć. Sledećeg jutra nisam otišla na posao. Ostala sam ležati u krevetu, zureći u plafon.
Mira me nazvala: “Ana, moraš razgovarati s njim iskreno. Ne možeš dozvoliti da ti prošlost uništi sadašnjost.”
Te reči su mi odzvanjale u glavi celi dan. Uveče sam sela s Ivanom za trpezarijski sto.
“Znam da te gušim svojim strahovima,” rekla sam kroz suze. “Ali ne znam kako da ih pobedim. Bojim se da ću te izgubiti jer mislim da nikada neću biti kao ona.”
Ivan me pogledao s tugom u očima: “Ne želim da budeš kao ona. Želim tebe – sa svim tvojim manama i nesigurnostima. Ali moraš mi verovati, Ana. Inače ćemo se izgubiti oboje.”
Tada sam shvatila – borba nije bila protiv Lane nego protiv mene same i mojih demona iz prošlosti: osećaja manje vrednosti koji su me pratili još iz detinjstva kad su roditelji uvek hvalili moju sestru Marinu jer je bila bolja učenica.
Počela sam raditi na sebi – otišla sam kod psihologa, počela trčati svako jutro i upisala kurs crtanja koji sam oduvek želela. Polako sam vraćala veru u sebe.
Ivan i ja smo krenuli ispočetka – s više iskrenosti i razumevanja.
Ali ožiljci su ostali. I danas ponekad osetim trnce ljubomore kad vidim poruku od Lane ili čujem njeno ime na radiju.
Pitam se: Možemo li ikada potpuno pobeći od senki tuđe prošlosti? Ili su one tu da nas podsete koliko smo zapravo ranjivi?