Život piše romane, a neretko su to i najtužnije priče koje prevazilaze i ljudsku maštu. Tako je jedna komšinica dugo brinula o Ivanu kad su u roditelji nastradali, a život joj je se lepo vratio.
Jedna od njih dolazi nam iz Pariza, a glavni junak je sedamdesetčetvorogodišnji Marković Milovan, poreklom iz Kovina. Njegova sudbina je zabeležena 2021. godine, a nažalost danas nemamo informaciju gde se nalazi i kako izgleda njegova svakodnevica.
Tokom razgovora koji je tada vođen sa njim, Milovan je više puta zaplakao.
Dolazak u Francusku i prvi radni dani
Kada je davne 1975. godine stigao u Francusku, Milovan nije mogao ni da sanja da će u poznim godinama ostati gotovo bez ičega. Kao i većina naših ljudi u to vreme, odmah je počeo da radi u građevini – renoviranje stanova, unutrašnji radovi, sve što je bilo potrebno. Kao i većina naših ljudi u to vreme, radio je neprijavljen, zbog toga nije stekao punu penziju, već je primao samo 200 evra mesečno.
Bio je vredan, skroman i uporan. Stvorio je porodicu, imao stan i automobil. Još 1982. iznajmio je garažu u podzemnom parkingu u 15. arondismanu u Parizu, gde je parkirao auto i ostavljao alat i građevinski materijal. Ni slutio nije da će mu upravo ta garaža jednog dana postati jedini dom.
Mala penzija i teška bolest
Kao i mnogi naši ljudi u Francuskoj, Milovan je dosta radio neprijavljeno, „na crno“. To je kasnije značilo i veoma malu penziju. Kada je otišao u penziju, nastavio je da radi koliko je mogao, kako bi preživeo.
Nažalost, ubrzo je doživeo veliki zdravstveni udar – izliv krvi na mozak. Jedva je preživeo, ali posledice su bile teške. Nakon bolnice, više nije mogao da radi, nije mogao da zarađuje. U kratkom vremenskom periodu izgubio je gotovo sve – stan, automobil, sigurnost.
Ostala mu je samo garaža. Tu se preselio i tu je počeo da živi. Pokušao je da zatraži pomoć opštine kako bi dobio socijalni stan, ali je naišao na zid birokratije.
Život u garaži
Njegov novi dom postala je mračna garaža, duboko u podzemlju – čak na četvrtom nivou parkinga. Penzija od 200 evra mesečno bila je dovoljna tek za hranu, ali ne i za plaćanje kirije za garažu.
Milovan je svakodnevno izlazio peške iz podzemlja da kupi nešto hrane i udahne svež vazduh. Kretao se sporo, ali strpljivo. Nije nikoga uznemiravao, a ljudi koji su parkirali automobile u tom parkingu navikli su na njega i prihvatili ga.
Živeo je bez struje i vode, spavao na improvizovanom krevetu od kartona. Ipak, trudio se da održi minimum dostojanstva – svakodnevno je odlazio do javnog kupatila da se okupa i obavi svoje osnovne potrebe. Alkohol nikada nije konzumirao, a svoju muku vešto je krio od prijatelja. Sramota ga je bila da prizna da se njegov život srušio.
Pretnja iseljenjem i reakcija prijatelja
Godinama je vlasnik garaže pokušavao da ga iseli. Posebno dramatičan trenutak dogodio se kada je vlasnik najavio da će 28. aprila u 11:30 garaža biti ispražnjena i brava promenjena.
Tek tada je Milovan skupio snage da svoju priču ispriča prijatelju Miroslavu Miši Živanoviću. Miša je odmah reagovao, alarmirao udruženja u Parizu koja pomažu ljudima u nevolji. Njih dvadesetak se okupilo tog dana i svojim prisustvom sprečili su Milovanovo izbacivanje na ulicu.
Jedno od udruženja obavestilo je medije, a priča je ubrzo završila u listu Le Parisien. Članak je izazvao veliku pažnju, pa je reagovala i opština Pariza. Najavili su da će pokušati da mu obezbede smeštaj. Ipak, do današnjeg dana nema pouzdane informacije da li se to zaista dogodilo.
Gospodin Pešić, predstavnik udruženja „Svi Srbi u Parizu“, posetio je Milovana i doneo mu skromnu pomoć. Tokom razgovora, Milovan je nekoliko puta briznuo u plač.
Najveća podrška mu je ipak stigla od Miroslava Živanovića i njegove supruge, koji su mu svakodnevno pomagali – donosili hranu, pratili ga kod lekara, davali mu osećaj da nije sam. Za vreme Vaskrsa, doneli su mu i farbana jaja, kako bi makar simbolično obeležio praznik.
Nada da nije kasno
Priča Milovana Markovića nije samo lična tragedija, već i slika mnogih ljudi iz dijaspore koji su u inostranstvu proveli život radeći teške poslove, a starost dočekali bez sigurnosti.
Milovanov slučaj nas uči da sudbina ume da bude surova, ali i da ljudska solidarnost postoji – zahvaljujući prijateljima i udruženjima, on bar za trenutak nije bio potpuno sam.
Lep epilog - Srbi se udružili i pomogli mu
"Znate šta... Ja sam mislio u Srbiju... Da imam za mleko... Šta me pitaš.. Nisam se nikome obratio za pomoć, ovih dana mnogo se trči, kako drugi prolaze, ne znam. Nisam tražio od nikoga pomoć... Jesam oslabio, pao sam 40 puta... Ja se nisam nadao ovome. ", rekao je on jecajući kroz suze.
Ljudi dobre volje, nakon gledanja priloga o deka Milovanu, nisu hteli da puste da jedan pošten i radan starac, nema svoj krov nad glavom. Zaslugom organizacije "Svi Srbi u Parizu" i ljudi sa naših prostora, on je u maju mesecu 2021. dobio svoj stan od opštine Pariz. Naime, naša državljanka po imenu Danica, koja živi i radi u Parizu, pomogla je oko administrativnih i socijalnih problema.
Prilikom posete Saše Pešića, u novom domu, deka Milovan je između ostalog rekao kako samo sloga Srbina spasava, te i da oseća veliku zahvalnost prema svima onima koji su mu se našli u životnoj muci.
Primer koji su dali Danica, Saša, ali i svi oni koji su čuvši Milovanovu priču zaslugom organizaciji Srba u Parizu te 2021. godine, pokazao nam je da naš narod i dalje nije postao slep i gluv na životnu nepravdu, i da još uvek nije imun na sve ono sivilo koje nas ponekada okružuje.
Stil / TOUS LES SERBES À PARIS