Ozi Ozborn važio je za jednog od najkontroverznijih muzičara. Rođen je 3. decembra 1948. u Birmingemu i ima tri starije sestre i dva mlađa brata. Njegovo pravo ime je Džon Majkl Ozborn, a nadimak Ozi dobio je u detinjstvu.
Imao je problema sa disleksijom, a školu je napustio kada je imao 15 godina i radio je kao građevinski radnik, pripravnik kod vodoinstalatera, podešavač sirena u fabrici automobila i kao radnik u klanici. Vremenom je počeo sve više da ispoljava svoj buntovni karakter, te je sa svega 17 godina završio iza rešetaka.
Naime, on je osuđen zbog pljačke jedne prodavnice garderobe, a njegov otac je odbio da mu plati kauciju kako bi mu održao lekciju. Ozi je u zatvoru proveo šest nedelja.
Jednom prilikom je izjavio da smatra da ga je grupa The Beatles inspirisala da postane muzičar. Naime, kada je imao 14 godina, postao je njihov obožavalac, a najveće zasluge za svoje bavljenje muzikom pripisao je njihovoj pesmi „She Loves You“ iz 1963. godine.
U dokumentarnom filmu "God Bless Ozzy Osbourne" iz 2011, izjavio je da mu je upravo taj bend pomogao da shvati da će „biti rok zvezda do kraja svog života“.
Njegov uspon na muzičkoj sceni dogodio se dok je bio u prvom braku. Ozbornova prva supruga bila je Telma Rajli kojom se oženio 1971. godine. I sa njom je dobio dvoje dece, ćerku Džesiku i sina Luisa, a usvojio je i Telminog sina iz prvog braka, Eliota.
Ozi je kasnije rekao da je taj brak bio neuspešan i da je mnogo grešio zbog problema sa drogom i alkoholom.
A Telma je mu je nakon smrti posvetila nekoliko srceparajućih reči:
"Nije bio legenda kada sam ga upoznala. Bio je samo Ozi. Malo izgubljen, malo glasan, ali ljubazan... i moj.
Bile su to kasne šezdesete, a ja sam bila samo mlada učiteljica koja je pokušavala da izgradi miran život. Onda se pojavio Ozi — široko otvorenih očiju, bezobziran i nezaboravan. Još nije bio poznat, ali je u njemu bilo nešto... nešto divlje što me je i plašilo i fasciniralo. Oluja koja je čekala da se desi.
Venčali smo se 1971. godine. On je već bio na turneji sa Blek Sabatom, a ja sam pokušavala da održim kuću dok je svet počeo da viče njegovo ime. Imali smo dvoje prelepe dece. I Ozi ih je voleo, verujem u to. Ali slava ne stvara porodice — i muzika, ludilo, droga... progutali su ga celog.
Gledala sam kako čovek za koga sam se udala nestaje, deo po deo. Smeh se pretvorio u tišinu. Toplota je nestala iza flaša i vrata iza scene. Ponekad bih uhvatila delić pravog Ozija — onog koji nas je nasmejavao za trpezarijskim stolom, onog koji je držao naše bebe kao da su sve. Ali ti trenuci su bili prolazni.
Ni ja nisam bila savršena. Možda nisam znala kako da doprem do nekoga ko nije želeo da bude spasen. Pokušavala sam da održim život koji je već goreo.
Do 1982. godine smo se oprostili. Tiho. Bez naslova. Bez skandala. Samo žena koja je volela čoveka koga je svet sada smatrao svojim.
On je postao legenda. Princ tame. Ime urezano u rok istoriju. A ja sam se vratila u učionicu — u tihe dane i mirnije srce.
Ali ponekad, kasno noću, kada je kuća tiha, razmišljam o tom dečaku iz Birmingema. Onom koji mi je nekada šaputao snove pod uličnim lampama. Volela sam ga pre nego što ga je svet voleo. I možda, na neki mali zaboravljeni način... i on je voleo mene."