„Ivana, molim te, reci mi da ima nade!“ glas Amire, majke desetogodišnjeg Emira, odjekivao je sterilnim bolničkim hodnikom dok su joj suze lile niz lice. Stajala sam pored nje, osećajući težinu svakog njenog udisaja, svesna da joj ne mogu dati odgovor koji je želela da čuje.
Emir je ležao u sobi 214, priključen na aparate, oči su mu bile velike i tamne, ispunjene strahom i neizvesnošću. Njegovi roditelji, Amira i Senad, već su prošli sve moguće testove – nijedan od njih nije bio kompatibilan donor. Njegova sestra Lejla je bila premlada. Svakog dana sam gledala kako se njihova nada topi poput snega na prolećnom suncu.
Deset godina sam bila medicinska sestra u Kliničkom centru u Sarajevu. Navikla sam na bol, gubitak i suze, ali Emir je na mene uticao drugačije. Možda zato što sam i sama izgubila brata kada sam bila mala, možda zato što sam u njegovim očima prepoznala isti strah koji sam tada videla u očima svoje majke. Svaki put kada bih mu menjala intravenoznu infuziju ili ga tešila kada je bio u bolu, osećala sam kako mi se srce steže.
Jedne noći, dok sam sedela u sobi za medicinske sestre sa koleginicom Marinom, izletelo mi je: „Šta ako bih ja bila donor?“ Marina me je pogledala kao da sam luda. „Ivana, znaš li šta to znači? To nije samo operacija. To je tvoj život!“
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom ocu, koji je uvek govorio da je najvažnije ostati čovek. Razmišljala sam kako bih se osećala da je Emir moje dete. Sledećeg dana sam otišla kod glavnog nefrologa, dr Džemala. „Želim da budem testirana kao potencijalni donor za Emira“, rekla sam tiho, ali čvrsto.
Testovi su trajali danima. Svaki put kada bih prošla pored Amire i Senada, osećala sam kako mi srce ubrzano kuca. Nisam im ništa rekla. Nisam želela da budim lažnu nadu. Kada su stigli rezultati, dr Džemal me je pozvao u svoju ordinaciju. „Ivana, kompatibilna si“, rekao je tiho. Osetila sam kako mi se noge odsecaju.
Te večeri sam otišla kući kod majke u Mostar. Sela sam za kuhinjski sto dok je ona mesila testo za pitu. „Mama, moram ti nešto reći“, počela sam drhtavim glasom. Kada sam joj rekla šta planiram da uradim, stavila je ruke u krilo i dugo me gledala. „Ivana, uvek si bila posebna. Ali jesi li sigurna? Znaš li šta sve može poći po zlu?“
„Znam, mama. Ali ako ne pokušam, možda niko neće. A on je samo dete.“
U danima koji su usledili, borila sam se sa sopstvenim strahovima i sumnjama. Moja sestra Ana me je svaki dan zvala iz Zagreba: „Ivana, molim te, nemoj ovo da radiš zbog griže savesti iz detinjstva! Potrebna si mi!“ Ali znala sam da ovo radim iz ljubavi prema životu, a ne iz krivice.
Kada sam konačno rekla Amiri i Senadu da sam donor, oboje su plakali kao deca. Amira mi je stisnula ruku: „Ne znam kako ću ti se ikada zahvaliti.“
Operacija je bila zakazana za 12. april. Noć pre toga nisam mogla da spavam. Ležala sam u bolničkom krevetu, gledajući kroz prozor u svetla Sarajeva. Pitala sam se da li ću se probuditi kao ista osoba posle svega ovoga.
Operacija je trajala šest sati. Kada sam se probudila iz anestezije, prvo što sam osetila bio je bol – fizički i emocionalni. Ali kada mi je dr Džemal rekao da je Emir dobro i da njegov novi bubreg savršeno funkcioniše, zaplakala sam od olakšanja.
Prvi dani oporavka bili su mi teški. Telo mi je bilo slabo, ali srce puno. Emir me je posetio sa crtežom na kojem smo on i ja – držimo se za ruke pod jakim suncem. „Tetka Ivana, sada imam tvoju snagu“, rekao mi je tiho.
Priča o mojoj donaciji brzo se proširila bolnicom, a zatim i gradom. Ljudi su mi slali poruke podrške, ali bilo je i onih koji su me osuđivali: „Zašto rizikuješ svoj život za tuđe dete? Šta ako ti jednog dana zatreba bubreg?“
Najteže mi je bilo kada me otac nije kontaktirao danima. Kada smo konačno razgovarali, rekao mi je: „Ivana, ponosan sam na tebe, ali se više plašim za tebe nego ikad.“ Tada sam shvatila da svaka žrtva ima svoju cenu – ne samo za donora, već i za one koji ga vole.
Danas, godinu dana kasnije, Emir ide u školu i igra fudbal sa prijateljima u parku ispod mog prozora. Njegova porodica me zove svojom ćerkom. Živim sa jednim bubregom, ali sa dvostruko većim srcem.