Veljkovo pismo bratičini koje para srce:
"Smrt brata me vratila iz Norveške, došao sam da te odgajim, a ti me, Ružice, ostavila bez kuće i porodice"
Norveška – zemlja snova koju je zamenio porodičnom žrtvom
Veljko je imao samo 18 godina kada je rešio da napusti rodno Valjevo i krene put Norveške. Bio je mladić sa ogromnim radnim elanom, spreman da se bori za bolji život. I uspeo je – vrednim radom u građevini, magacinima i fabrikama, zaradio je dovoljno da može pomoći i sebi i svojoj porodici kod kuće.
U Norveškoj je proveo više od 20 godina. Imao je stan, stalni posao, prijatelje, pa čak i mogućnost da ostane tamo zauvek. Imao devojkus sa naših prostora sa kojom je planirao i porodicu.
Ali jedna vest sve je promenila – iznenadna smrt njegovog brata.
Ružica – devojčica koju je zavoleo kao rođenu ćerku
Vest o bratovljevoj smrti vratila ga je u Srbiju. Tada je zatekao svoju bratičinu Ružicu, četvorogodišnju devojčicu bez roditelja. Nije imao dilemu. Nije postavljao pitanja. Samo je rekao: „Ona ide sa mnom.“
Od tog dana, Veljko je postao njen staratelj, njen oslonac, njen „striko Veljo“. Vodio ju je u vrtić, učio je da piše, pripremao doručak pre škole, zarađivao na sve načine kako bi imala što normalnije detinjstvo. Sve što je imao, ulagao je u nju.
Požrtvovan život u Srbiji – od Norveške plate do pijačnog stola
Veljko je u Srbiji morao sve ispočetka. Napustio je udoban život u Skandinaviji i prihvatio skroman i težak svakodnevni život u Srbiji. Radio je fizičke poslove, nadničio, vozio robu, a kada je zdravlje oslabilo, zaposlio se na pijaci.
Prodavao je voće i povrće, stajao i po 10 sati dnevno, kako bi platio Ružici školarinu, knjige, garderobu. Bio je ponosan kada je maturirala, još ponosniji kad se udala. Mislio je da mu je život dao svrhu – da je njegov trud imao smisla.
Preokret – kuća prodata, a Veljko ostao bez ičega
Sve se promenilo kada su Ružica i njen suprug odlučili da prodaju porodičnu kuću u Valjevu i presele se u Austriju. Bez najave, bez razgovora, samo su mu saopštili da kuća više nije njegova. Ostao je bez krova nad glavom.
„Ne možemo te voditi sa sobom, Veljo... Tamo je drugačiji život, već ulaziš u godine, a mi bismo hteli da gradimo svoj život“, bile su reči koje su ga zabolele više nego ijedna bolest.
Završio je u podstanarskoj sobi, sam, bez redovnih poseta, bez toplih reči. Ostao mu je samo stari kofer i sećanja.
Veljkovo pismo Ružici – svedočanstvo tuge i ljubavi
U domu, u tišini, Veljko je napisao pismo. Nije znao da li će ga Ružica ikada pročitati. Ali ga je ostavio, kao poslednje svedočanstvo onoga što je dao, a šta zauzvrat nije dobio.
Ova priča nas je podsetila na Nišlijku koja je oca smestila u dom, pa dobila pismo...
„Ružice,
Kad si imala četiri godine, pružila si mi ruku i ja sam je uhvatio zauvek. Rekao sam sebi da ću ti biti sve što ti treba – stric, otac, prijatelj. I bio sam.
Vratio sam se iz zemlje izobilja da bih tebi dao ono što ti je život uzeo. Nisam tražio ništa. Samo da jednog dana, kad porasteš, ne zaboraviš ko je bio uz tebe.
A ti si, kad si odrasla, zatvorila vrata za sobom i otišla. Bez pogleda unazad. Bez reči. Bez zahvalnosti.
Nisam ti zamerio zbog novca. Zamerio sam što si me izbrisala iz svog života.
Ako ikada ovo pročitaš, znaj da te i dalje volim. Samo sam želeo da me ne zaboraviš.**
Danas – na pijaci, pod vedrim nebom
Veljko i danas radi na pijaci u Valjevu. Nema mnogo – stari kaput, skroman štand, i termos sa čajem. Ali ima dostojanstvo koje nije izgubio.
Ljudi ga znaju kao „onog ćutljivog dedu“ koji retko priča, ali svakome pomaže. Kad neko kupi više od kilograma, doda još po jednu jabuku – „za decu“, kaže. Iako svoju decu nema.
A Ružica?
Preselila se sa mužem u Austriju. Prodali su sve što su imali u Srbiji. Kažu da živi lepo, u mirnom gradiću, i da se nikad više nije javila Veljku. Niti je poslala pismo. Niti poziv. Niti bilo šta.
Veljko nije izgubio veru u ljude. Kaže da je možda on pogrešio što je očekivao zahvalnost. Ali nije mu žao. Jer je voleo. Jer je bio tu kad je bilo najpotrebnije.
A danas, kad sedne na klupu kraj pijace i gleda zalazak sunca, kaže:
„Svi se mi negde vratimo. Ja sam se vratio zbog ljubavi. A to nije greška, to je dar.“