Kralj Petar I Karađorđević je rođen u Beogradu 11. jula 1844. godine kao peto dete u porodici, dok je na vlasti bio njegov otac, knez Aleksandar Karađorđević.
Bio je jedan od najvoljenijih srpskihvladara,"narodni kralj", "čika Pera" i čovek za čiju se vladavinu vezuje i nastanak prvih demokratskih institucija u Srbiji.
Kralj Petar I, unuk vožda Karađorđa, krunisan je 21. septembra 1904. godine nakon Majskog prevrata u kome su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović. Bio je veoma voljen u narodu. Važio je za poštenog i dobrog čoveka blage naravi.
Pošto je bio kralj Srbije tokom perioda velikih srpskih vojnih uspeha, u srpskom narodu ostao je zapamćen kao kralj Petar Oslobodilac, takođe poznat i kao Stari kralj.
Vreme njegove vladavine obeležio je i nastanak prvih demokratskih institucija u Srbiji, jer je kralj Petar bio poznat po svojoj liberalnoj politici i zalaganju za ustavno uređenje zemlje.
Malo je ipak poznato da je ovaj kralj Petar po dolasku na čelo Srbije nakon Majskog prevrata živeo samo od plate koju je za svoj rad dobijao od Vlade. Od tog novca podizao je zadužbinu Karađorđevića na Oplencu, u kojoj je i sahranjen nakon smrti 16. avgusta 1921. u 77. godini.
Za njegovu vladavinu vezuje se nekoliko anegdota koje pokazuju svu njegovu veličinu i umeće vladanja svojom zemljom.
Tako je kada se srpska vojska posle meseci konstantnih napada daleko jačih Austrougara, našla na korak od kraha – bez hrane, odeće i obuće, sa malo municije i, što je najgore, slabog morala ostareli kralj Petar održao čuveni govor nakon koga je srpska vojska pokazala neverovatnu snagu.
Naime Austrougari su sredinom novembra stigli do Kolubare, na bečkom dvoru već se slavila pobeda, a svetski mediji javljali su o propasti Srbije. A onda je kralj Petar sa oba svoja sina sišao u rov.
Tog 16. novembra 1914. godine počela je Kolubarska bitka, najveća koju je srpska vojska vodila u Prvom svetskom ratu. Trajala je punih mesec dana - do 15. decembra. Za ceo svet, osim za mali broj onih koji se nikada ne predaju, ishod je bio iznenađujući – promrzla, oslabljena i gladna vojska, pobedila je daleko brojniju i opremljeniju austrougarsku armiju.
Agonija je trajala mesec dana… u blatu, po mrazu, snegu i kiši… stalno na oprezu, stalno u rovu i pod neprijateljskom paljbom… bez sna i odmora… Kolubara 1914. godine…
Ovo je rekao kralj Petar I Karađorđevič svojoj iscrpljenoj vojsci u rovu pred Kolubarsku bitku:
"Deco moja!
Vi ste se zakleli da branite otadžbinu i svoga Kralja, ali ja vas razrešavam zakletve date meni, jer životi, i vaši i moj, pripadaju samo Srbiji za koju moramo sada pobediti ili umreti!
Ja sam došao među vas da je, sa onima koji hoće da se bore za njenu slobodu, odbranimo ili poginemo!
Sad je došlo vreme da mi branimo svoju zemlju, njive, ognjišta. Među vama ima i onih koji su posustali i zato svaki onaj koji ne može, neka slobodno odloži oružje i neka se vrati kući, ja mu praštam.
Ostali, napred!"
Reči narodnog "kralja Pere" odzvanjale su mnogo šire od blatnjavog rova i, kao u bajci, učinile su nemoguće!
Preporođeni vojnici, odmoreni u skladu sa brilijantnim planom generala Mišića, nezaustavljivo su jurnuli na neprijatelja i potisnuli ga, donoseći Srbiji pobedu o kojoj se i danas priča u vojnim školama širom sveta.
Kolubarska bitka ostala je najznačajnija bitka koju su vodile vojske Kraljevine Srbije i Austrougarske u Prvom svetskom ratu. Okončana je uspešnom protivofanzivom koju su izvele snage Prve armije, protiv brojnije i bolje opremljene austrougarske vojske, u trenutku kada je ceo svet očekivao vesti o kapitulaciji Kraljevine Srbije.
Nemačke novine su posle Kolubarske bitke pisale: "Srbija je još jednom vaskrsla iz groba Kosova polja i iz Kolubarskog vrela crpiće tokom čitavog jednog veka gordu hrabrost za najveće bitke".
A naš istaknuti književnik Milovan Vitezović u svojoj knjizi „Čarape kralja Petra” napisao je još jednu anegdotu vezanu za "Čika Peru" i ona predstavlja jednu od najdirljivijih i najlepših priča iz Velikog rata (1914–1918).
Makrena Spasojević iz Lajkovca imala je sina Marinka, koji je za vreme Prvog svetskog rata mobilizovan i poslat na ratište. Majka je neprestano mislila na sina - da li je gladan, da li mu je hladno i čekajući ga, plela mu je vunene čarape.
U koloni srpske vojske i njene komande koja se povlačila preko Albanije bili su i kralj Petar Karađorđević, cela srpska vlada, ali je spas u begu od neprijatelja potražio i veliki broj stanovnika. Tu se našla i Makrena Spasojević iz sela Slovac kod Lajkovca.
Krenula je da traži sina Marinka, koji je kao dobrovoljac otišao zajedno sa vojskom. Posle višednevne bezuspešne potrage, nije imala snage da nastavi. Beskrajna kolona izbeglica i umorne vojske tada je već prešla Kosovo i počela da ulazi u snegom okovanu Albaniju. Tu je Makrena srela kralja Petra. Zaustavila je kralja i zavetovala ga da pronađe njenog sina. Tom prilikom dala mu je par vunenih čarapa koje je isplela za Marinka.
„Na povratku ka svom selu, njen plač zbog nestalog sina i nesreće koja je zadesila ceo narod čuo je jedan ranjeni neprijateljski vojnik. Makrenina tuga ga je podsetila na njegovu majku koja je ostala negde daleko. Poslednja želja mu je bila da ga Makrena oplače na sahrani i ona mu je tu želju ispunila.” Priča kaže da je na njegovom grobu, posle sahrane i izdahnula.
A Kralj Petar nije zaboravio svoje obećanje. Pronašao je Marinka, ali umrlog od hladnoće negde u planinama Albanije. Vest o smrti njegove majke i o njenom gestu primio je posle rata, kada je poslao svog savetnika da je traži.
Kralj Petar je naredio da se Makreni i Marinku na grobu podigne spomenik i postavi spomen-ploča na kojoj će pisati: „Ovaj spomenik podiže Petar Karađorđević Makreni Spasojević, koja leži ovde, i njenom sinu Marinku, koji se večnim snom smiri u gudurama Arbanije”.
Nedugo posle toga, umro je i kralj Petar. Do kraja života nije se odvajao od vunenih čarapa majke Makrene. Držao ih je ispod jastuka na kome je spavao, a priča se i da je tražio da ga sahrane u njima.
Posle Drugog svetskog rata komunističke vlasti su naredile da se spomenik Makreni i njenom sinu sruši. Spomenik je 2011. godine obnovilo Društvo srpskih domaćina i on i danas stoji u selu Slovac kod Lajkovca da svedoči o nesebičnoj ljubavi majke i narodnom kralju kome nije bilo ispod časti da nosi seljačke čarape.
Svoju sreću kralj Petar I Karađorđevć pronašao je s kneginjom Zorkom Petrović-Njegoš. Njihova veridba nije bila po volji protivnicima ovih dveju dinastija, ali je zato taj čin s radošću prihvatio srpski i crnogorski narod koji je u krvnom srodstvu gledao potvrdu za buduću zajednicu. U Cetinjskom manastiru 30. jula 1883. godine obavljeno je venčanje kneginje Zorke (koja je tada imala 19 godina) i Petra Karađorđevića (39 godina). Svadbeno veselje, kao i prethodna veridba, priređena je po narodnoj tradiciji, s mnogobrojnim gostima koji su jedva mogli da se smeste na mali prostor Cetinja.
Knez Petar i kneginja Zorka otputovali su na dan venčanja po podne, za Pariz, na svadbeni put. Po povratku s puta, kneževski par se nastanio na Cetinju. Tu u cetinjskom miru podizali su decu. Kneginja Zorka je Petru I Karađorđeviću rodila petoro dece:
- Jelenu, rođena 23. oktobra (4. novembra) 1884. godine. Bila je supruga velikog kneza Ivana Konstantinoviča – koja je s decom 1917. godine srećno izbegla sudbinu carske porodice zahvaljujući svojoj hrabrosti i snalažljivosti kao i pomoći srpskog poslanika u Sankt Petersburgu, Miroslava Spalajkovića, dok je njen suprug kao najbliži rođak carske porodice Romanov streljan. Umrla 1962.
- Milenu, rođena 28. aprila 1886, umrla kao dete 21. decembra 1887.
- Đorđa, rođen 27. avgusta (8. septembra) 1887, a koji je jedini živeo i umro u otadžbini, u Srbiji. 1909. odustao od svog prava na kraljevstvo u korist svog mlađeg brata Aleksandra. Umro 1972.
- Aleksandra, rođen 4.decembra (16. decembra) 1888, nazivan viteški kralj Aleksandar Ujedinitelj. Bio je drugi kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921-1929), a kasnije i Kraljevine Jugoslavije (1929—1934). Grupa zaverenika ga je ubila u Marseju, 1934.
- Andriju, rođen i umro 1890. godine.
Karađorđevići su živeli na Cetinju, a onda je cetinjska rezidencija postajala sve tesnija. Odlučili su da sagrade novu na barskoj obali. Nazvana je Topolica, po Petrovom rodnom mestu Topola u Srbiji i ista se nalazi na barskoj rivi. Na dva visoka jarbola, u uglovima dvorišta, viorile su se srpska i crnogorska zastava.
Glavna preokupacija kneginje Zorke za života bila je da njen suprug postane kralj Srbije, te je stalno bila trudna u nameri da pretendentu na srpski presto ostavi što više potomaka. Umrla je 4. marta 16. marta 1890. godine, na porođaju poslednjeg sina Andreje, koji je takođe preminuo nekoliko dana posle svoje majke. U želji da pomogne svojoj supruzi, Petar I pozvao je lekare iz Beča, ali nesrećnoj kneginji nije bilo pomoći. Umrla je sa rečima: "Biće kralj!" misleći na Petra Karađorđevića, što se i ostvarilo 13 godina kasnije nakon Majskog prevrata.
Trinaest godina posle njene smrti, njen otac, Nikola I, čestitao je 6. juna 1903. godine svome zetu Petru Karađorđeviću dolazak na presto Srbije ovom depešom: "Naše jednomišljenje i krvna veza koja nas spaja jemstvo je Srpstvu za večito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore. To će bratstvo ostati na vijekove svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod. Za to se bratstvo za prestolom Višnjega mole duše naših srpskih mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bdiće i anđeoska duša moje Zorke, tvoje supuge, čija krv i ljubav vezaće navijek tvoje i moje sinove".