Niku Turbinu su zvali najtalentovanijom devojčicom Sovjetskog Saveza i predviđali joj slavu „druge Ahmatove“. Uzletela je do vrha slave prebrzo — i isto tako brzo pala. Naime, postala je poznata po svojim dubokim i emotivnim pesmama koje je pisala još u ranom detinjstvu, već sa 4 godine smišljala je stihove koji su ostavljali bez daha. Nije znala tada još uvek da piše, te bi obično baka ili deka zapisivali njene misli. A onda je teret slave u tinejdžerskom periodu potpuno slomio, a kada joj je bio potreban oslonac roditelja, i oni su joj okrenuli leđa, nesvesni koliko su svom detetu naneli štete i gurnuli je u provaliju gde su je dočekali poroci.
"Čudo od deteta"
Kakav god talenat i dar dete da ima, ono je ipak — dete. Malo, krhko, ranjivo i zahteva pažljivo postupanje. Roditelji to često zaboravljaju. Zaboravili su tu važnu činjenicu i majka i otac Nike Turbine, koja je postala slavna u celom svetu sa samo 9 godina.
Fenomen njenog pesničkog genija proučavali su mnogi, ali niko nije uspeo da objasni kako je devojčica u tako ranom uzrastu mogla da stvara toliko „zrele“ stihove. Pričalo se da su umesto nje pesme pisale majka i baka, da su one izmislile priču kako joj je otac pesnik Andrej Voznesenski, sa kojim je Majа Turbina, Nikina majka, imala kratku romansu. Sve su to samo tračevi i pretpostavke. Istina je samo jedna — njen životni let bio je kratak i završio se tragično.
Nika je rođena 17. decembra 1974. u Jalti. Njena majka Maja bila je slikarka, baka Ljudmila Vladimirovna „suva inteligencija“, a deda Anatolij Ignjatijevič — pisac. Devojčica je od detinjstva bolovala od astme i malo spavala noću. Tada je volela dugo da stoji kraj prozora ili da priča sa svojim odrazom u ogledalu. I tada je došao — Zvuk. Tako je četvorogodišnja Nika nazivala glas koji bi se pojavljivao u njenoj glavi i rađao stihove. Sama još nije umela da piše, pa je budila baku ili dedu da zapišu ono što im diktira.
U kući Anatolija Ignjatijeviča često su se okupljali književnici. Jedne večeri pročitali su im stihove male Nike, do tada već tri debele sveske. Talentovana pesnikinja odmah je prepoznata: sa 7 godina prvi put se pojavila u novinama, a sa 9 joj je izašla prva zbirka — „Rukopis“.
„Čika Ženja“
Slava je obasjala Niku Turbinu pre nego što je napunila 10 godina — 6. marta 1983. probudila se slavna. Pozvana je u Moskvu, gde je upoznala Jevgenija Jevtušenka. Sudbonosni susret mlade pesnikinje i čuvenog pesnika dogodio se u Domu književnika, gde su prvi put zajedno nastupili. Tako je nastao duet Jevtušenko–Turbina, često prikazivan na sovjetskoj televiziji.
„Najveće čudo!“ — tako bi je Jevtušenko najavljivao na sceni, a publika bi eruptirala u aplauzima.
Krhka devojčica sa frizurom nalik Mirej Matiје, krupnim očima i prepoznatljivim mladežom iznad usne postala je poznata ne samo u domovini već i u inostranstvu — aplaudirali su joj u Italiji i SAD. Sa takvim rasporedom mogla je zaboraviti na školu, i Nika je zauvek napustila jaltinsku školu, gde je nekada učila i gimnazijalka Cvetajeva.
Godine 1986, dok je boravila u Americi, Niku i njenu baku nisu puštali iz aerodroma dva sata, nagovarajući ih da ostanu. Da su tada pristale, možda bi sve bilo drugačije. Te iste godine, sa 12 godina, dobila je prestižnu nagradu — venecijanskog Zlatnog lava. Pre nje, tu nagradu od sovjetskih pesnikinja dobila je samo Ana Ahmatova.
Taj događaj je bio poslednja radosna stvar u njenom životu.
Ubrzo nakon trijumfa, Jevtušenko je iznenada prekinuo kontakt s njom. Pravi razlog se ne zna, ali, prema rečima pesnikinjinog bliskog prijatelja Alberta Burikina, razlog je bio u tome što je Nika odrasla: „Promena je bila strašna, i razumem ga. To nije bio samo protest, već megaprotest trinaestogodišnje devojčice.“
Postoji mišljenje da je Jevgenij Aleksandrovič kasnije shvatio koliku je grešku napravio. Psiholozi su ga upozoravali da bi takva slava mogla da slomi ne samo dete, već i odraslog čoveka. Savetovali su da se smanji broj nastupa i izbegnu naporni intervjui. Ali pesnik je sve to odbacivao.
I najbliži joj okrenuli leđa
Ni porodica nije brinula o njenom duševnom zdravlju. A ona je sve više vrištala za podrškom. Ne samo da ju je napustio mentor, već su je i novinari zaboravili (čudo od deteta više nije bilo zanimljivo), a zatim i publika — dolazila je perestrojka, a ljude su više zanimale cene hrane nego poezija.
Velike promene su se dogodile i u njenoj porodici. Njena majka Majа Anatoljevna se udala i rodila drugu ćerku.
Njene reči nisu bile uslišene. Majka i baka su svu pažnju usmerile na mlađu Mašu, pa je 13-godišnja Nika odlučila da ode od kuće. Posle ogromnog uspeha — prvi put je ostala sama.
Brak, alkoholizam, psihijatrijska bolnica
Šta je radila sledećih nekoliko godina — niko ne zna. Godine 1990. se iznenada udala. Suprug joj je bio psiholog Đovani Mastropaolo, vlasnik klinike u Švajcarskoj, koji ju je odveo sa sobom. Njoj je bilo 16, njemu 76. Brak nije uspeo, i posle godinu i po se razvela i vratila u Rusiju. „Sve je bilo lepo i tragično, kao zgažena ruža“, objasnila je šturo. U Lozani je počela da pije — jednako strasno kao što je nekada pisala stihove.
Godine 1994. primljena je bez prijemnog na Moskovski institut kulture. Bez ispita — jer je jedva znala da piše. Preciznije, pisala je neobično — izostavljajući samoglasnike. U prošlosti joj je to pomagalo da uhvati svoje „burne“ misli.
Na kraju prve godine otišla je u Jaltu kod dečka i nije se vratila na ispite — opet je počela da pije.
Život joj se strmoglavio. Zašto joj niko nije pomogao? Gde su bili roditelji? Prijatelji? Da li ih je uopšte imala — ili su je okruživali samo pijanci?
U noći između 14. i 15. maja 1997, tokom pijane svađe, bacila se ka otvorenom prozoru i pala s petog sprata. Polomljena kičma, obe podlaktice, karlica, brojni posekotine... Potrebno je bilo 12 operacija da je spasu.
Novac za lečenje skupila je Aljona Galič, drugarica sa fakulteta. Ona je i organizovala da Niku smeste u zatvorenu kliniku za umetnike koji se leče od alkoholizma. No, kada je sve bilo spremno, majka joj se iznenada pojavila na vratima i silom je odvela u običnu psihijatrijsku bolnicu na Krimu. Iz nje je izašla iscrpljena, mršava i sa ugašenim pogledom.
Ubrzo se u njenom životu pojavio Aleksandar Mironov — glumac iz jednog moskovskog pozorišta i veliki ljubitelj alkohola. Dana 11. maja 2002. otišli su kod njegove poznanice. Kad je nestalo alkohola, Sаšа i Ina su otišli u prodavnicu, a Nika je ostala, sedeći na prozoru.
Ne treba misliti da je želela da se ubije. Još od detinjstva je volela da sedi na prozoru sa nogama napolju. Ali sa 27 godina, potpuno slomljena, sa narušenom psihom i koordinacijom, nije uspela da se održi. Okliznula se, pokušala da se uhvati za ram, ali je pala. Udarac o zemlju bio je toliko jak da su joj, po rečima komšinice, farmerke popucale po šavovima.
Ove stihove napisala je sa 7 godina:
"Kiša. Noć. Razbijen prozor.
I krhotine stakla ostale su da lebde u vazduhu,
Kao lišće koje vetar nije poneo.
Odjednom – zveket.
Tako se, baš tako,
Prekida čovekov život."
I kako ne poverovati u priče da je imala dar predviđanja? To potvrđuje i njena baka: „Nika je predosećala svoju smrt. Jednom mi je rekla: 'Bule, umreću sa 27. Iako ću dotad umirati još desetine puta'.“
Kako je lako izgubiti ono što imaš! Samo nekoliko godina ranije, cela zemlja joj je bacala cveće pod noge i aplaudirala. Na dan sahrane, cveće je donela samo Aljona Galič — i oprostila se sa prijateljicom u potpunoj tišini.
„Све моје песме ће се претворити у невољу“: драма Нике Турбине, која је постала позната са 9 година, а умрла са 27.
Ника Турбина је називана најталентованијом девојком у Совјетском Савезу и предвиђало се да ће постати „друга Ахматова“. Пребрзо се попела на врх славе, а исто тако брзо је и пала.
Убрзо након тријумфа, Јевтушенко је изненада престао да комуницира са њом. Нико не зна праве разлоге њиховог раскида, али, према речима блиског пријатеља песникиње Алберта Бурикина, то је било повезано са чињеницом да је Ника сазрела: „Промена је била страшна и ја је разумем. Генерално, то није био само протест са њене стране, већ мега-протест тринаестогодишње тинејџерке.“
Тест усамљености
Постоји мишљење да је Јевгениј Александрович схватио какву је велику грешку направио. Психолози су га упозорили да би тако брз и запањујући успех могао да уништи живот не само детету, већ и одраслој особи, искусној особи, и позивали су га да што више ограничи девојчине наступе и поштеди је досадних интервјуа... Али песник их је само одмахнуо руком.
Никина породица такође није била посебно забринута за њено ментално здравље. У међувремену, све више јој је била потребна њихова подршка. Не само да ју је напустио њен покровитељ и ментор, већ су јој и новинари окренули леђа (чудо од детета је одрасло и постало мање занимљиво). Тада је и јавност почела да губи интересовање - у земљи је почела перестројка, и сви су били много више заинтересовани за цене хране него за поезију.
Велике промене су се догодиле и у породици Турбин. Маја Анатољевна је упознала мушкарца, удала се за њега и родила другу ћерку.
Само, чујеш ли,
не остављај ме самог. Све моје песме
ће се претворити
у невољу. Девојчине речи нису биле чувене. Сва пажња њене мајке и баке била је усмерена на млађу Машу, а тринаестогодишња Ника је одлучила да напусти дом. Након свог огромног успеха, девојка је први пут остала сама.
Венчање. Алкохолизам. Болница
Нико не зна шта је радила наредних неколико година, али 1990. године Ника је подсетила све на себе удајом. Изабраник девојке био је психолог Ђовани Мастропаоло, који поседује клинику у Швајцарској, где је одвео своју младу жену. Имала је 16 година, он 76. Породични живот није успео, а после годину и по дана, разведена Турбина се вратила у Русију. „Све је било лепо и трагично, попут згажене руже“, девојка је избегавајући објаснила. У Лозани је почела да пије и то је чинила бесно као што је некада писала поезију.
Лица бледе из сећања
попут прошлогодишњег лишћа.
Јесен је оставила само
укус тмурног јутра.
Лица одлазе, али повремено
хладноћа обузима срце.
Сећам се жутог лишћа.
То је као сусрет са болом,
То је као сусрет са прошлошћу,
Са нечијим сломљеним портретом.
Горко је због садашњости,
страшно је живети заборављен.
Године 1994, Турбина је примљена у Московски институт за културу без испита. Без испита, јер практично није умела да пише. Или боље речено, урадила је то на веома необичан начин - изостављањем самогласника. У прошлости, ова врста скраћенице јој је помагала да забележи своје „бесне“ мисли.