Prvi znaci šizofrenije kod dece: Psihijatar Vasilije upozorava na to šta svaki roditelj mora da zna i kako da reaguje
Šizofrenija kod dece izuzetno je retka pojava, ali je dijagnostikovana pa stoga treba obratiti pažnju na prve znakove
Izvor: Vanja Milenković
Psihijatar Vasilij Šurov objašnjava sve o prvim znacima šizofrenije kod dece i na šta roditelji treba da obrate pažnju.
Šizofrenija je mentalna bolest u kojoj osoba doživljava slom misaonih procesa i emocionalnih reakcija. Zbog toga se šizofrenija naziva i ranom demencijom.
Najčešće, početak šizofrenije - manifestacija prvih simptoma bolesti - počinje u kasnoj adolescenciji (15-16 godina) ili u 20-30 godina.
Ali ovaj poremećaj se može pojaviti mnogo ranije - u detinjstvu i ranoj adolescenciji, od 2 do 14 godina. Ovo se dešava retko: kod 1 od 10-20 hiljada dece, a kod dečaka se dešava dva puta češće nego kod devojčica.
Simptomi šizofrenije kod dece
Šizofrenija je progresivna bolest. Stoga, što se ranije može otkriti, veće su šanse da se na vreme započne lečenje i zaustavi razvoj poremećaja.
Simptomi šizofrenije se obično dele u 2 grupe:
- Pozitivno. To su simptomi sa znakom „+“, kada se detetovom ponašanju doda nešto neobično. Nervni sistem je preaktivan.
- Negativno. Nešto nedostaje u ponašanju deteta, funkcionisanje mozga i nervnog sistema je potisnuto.
Pozitivni simptomi
- Halucinacije. Deca najčešće doživljavaju slušne halucinacije. Dete čuje „glasove“ koji možda razgovaraju jedni sa drugima ili sa njim. Može da percipira glasove kao članove porodice, poznate ljude, zle sile (bauke, veštice, duhovi, đavo), likove (posebno zastrašujuće, iz bajki i filmova). I u ranom uzrastu (3-4 godine) deca doživljavaju slušne halucinacije u vidu šapata, kucanja, škripe i vrištanja. Manje često, zastrašujuće vizuelne halucinacije se primećuju kod šizofrenije u detinjstvu.
- Zablude. Uporedo sa halucinacijama, pojavljuje se i poremećaj razmišljanja — zabluda. Dete se žali da ga neki entiteti proganjaju, zaposedaju, plaše ga i prete mu, naređuju mu da naudi nekome. Tokom napadaja delirijuma, dete može reći razne "gluposti": njegov govor izgleda besmisleno, skup nabacanih reči.
- Emocionalni i poremećaji ponašanja. Dete je preterano emotivno. Aktivno se sukobljava, oštro reaguje na iritante, pokazuje agresiju. Moguće je protestno ponašanje: neposlušnost, histerija, demonstrativno vrištanje ili valjanje po podu. Dete treba naterati da pere zube, pere se, oblači se itd.
- Poremećaji kretanja. Dete je nemirno i preuzbuđeno. Preterano gestikulira, pravi čudne pokrete telom, rukama i nogama. Ili se smrzava u čudnim pozama - čak do tačke nepokretnosti sa voštanom fleksibilnošću udova.
Negativni simptomi
- Emocionalno osiromašenje. Dete postaje previše mirno i apatično. Niti se raduje, niti je tužan, a ravnodušan je čak i prema bliskim rođacima i prijateljima.
- Društvena izolacija. Dete ne želi da ide u vrtić ili školu i ignoriše svoje vršnjake. Ne preuzima inicijativu, izbegava komunikaciju, ćutljiv je i povučen. Više voli da provodi vreme sam.
- Voljno smanjenje. Energetski potencijal se smanjuje: dete se oseća umorno i iscrpljeno. On nema motivaciju da bilo šta radi, ništa ne izaziva interesovanje. Teško je započeti, a još više dovršiti bilo koju radnju.
- Repetitivno i restriktivno ponašanje. Dete pokazuje ograničenja u svojim interesovanjima i voli rutinu koja se ponavlja, izbegava nova iskustva. Na primer, insistira na slušanju i gledanju istih crtanih filmova, protestuje protiv bilo kakvih promena u okruženju, često pravi pokrete koji se ponavljaju.
- Kognitivno oštećenje. Pojavljuju se poteškoće sa koncentracijom, percepcijom i asimilacijom novih informacija. Dete može postati rasejanije zbog pogoršanja memorijskih funkcija. Svi ovi poremećaji utiču na akademski uspeh.
foto: Ilustracija / Shutterstock Kako se dijagnostikuje i leči dečja šizofrenija?
Dijagnoza šizofrenije u detinjstvu sastoji se od 4 faze:
- Zbirka anamneze. Lekar pita roditelje o simptomima i pitanjima o ponašanju deteta, raspoloženju, društvenoj aktivnosti i akademskom učinku. Proučava istoriju bolesti i nasledstvo deteta.
- Hardver i psihodijagnostika. Funkcionisanje mozga i nervnog sistema deteta proverava se elektroencefalografijom (EEG), kompjuterskom tomografijom i magnetnom rezonancom mozga (CT i MRI). Dete se podvrgava i Vekslerovom testu inteligencije i patopsihološkom pregledu.
- Procena statusa. Doktor proučava podatke pregleda, komunicira sa detetom i procenjuje stanje pacijenta. Na osnovu ovih podataka, lekar propisuje terapiju lekovima za dete i određuje prirodu lečenja (stacionarni boravak na klinici uz stalno praćenje ili ambulantne posete).
- Dinamičko posmatranje. Dečja šizofrenija je težak poremećaj sa složenim simptomima. Zbog toga se dete posmatra još godinu dana da bi se razjasnila dijagnoza ili sprovela diferencijalna dijagnostika (da bi se razlikovala šizofrenija od drugih mentalnih poremećaja sa sličnim simptomima).
Metode lečenja šizofrenije kod dece
Terapija lekovima. Pre svega, neuroleptici: antipsihotični lekovi koji ublažavaju manifestacije „pozitivnih“ simptoma. U ovom slučaju, detetu se propisuju male doze, a lekar stalno prati stanje pacijenta, održava povratne informacije sa njim i prilagođava kurs.
Individualna psihoterapija. Individualne seanse sa psihoterapeutom pomažu detetu da bolje razume sebe i svoje stanje, da razvije veštine samokontrole i strategije socijalne komunikacije i da se nosi sa dodatnim psihološkim problemima u kontekstu teške dijagnoze.
Porodična psihoterapija. Pomaže u stvaranju okruženja sa razumevanjem, uči roditelje da nađu zajednički jezik sa svojom decom i uči decu da razumeju stanje svojih najmilijih. Pored toga, porodični psiholozi i grupna terapija pomažu rođacima da se izbore sa sopstvenim teškim osećanjima - strahom, krivicom, besom itd.
Obrazovna podrška. Dete će takođe možda morati da radi sa nastavnicima kako bi kreiralo individualizovani obrazovni plan ili kako bi obezbedilo zdravo i prihvatljivo okruženje u učionici i sprečilo maltretiranje.
U većini slučajeva, blagovremena terapija pomaže u postizanju stabilne remisije leka, kada se dete oseća dobro i redovno uzima lekove, a bolest ne napreduje. Takođe je moguće da se stanje deteta popravi do te mere da mu ne bude potrebna ni podrška od lekova.