Kako je poslednja otomanska princeza završila u Indijskom haremu? Otac je prodao jeftino, a muž proterao iz palate
Durušehvar Sultan zarekla se da se u domovinu nikad neće vratiti, a u zemlji svoga muža nije bila dobrodošla od početka, bezmalo dočekala stotu, pa skončala sama u tuđini
Izvor: Milica Krajnović
1922. poslednji osmanski sultan Mehmed VI napustio je Istanbul na britanskom ratnom brodu kada su sile Antante počele da zauzimaju ono što je ostalo od carstva. Kao odgovor, republikanska vlada je podelila sultanat i kalifat, a njegov naslednik Abdulmekid II se smatra samo duhovnim vođom muslimana, ali ne i sekularnim vladarom.
Međutim, dve godine kasnije, pobednici u ratu za nezavisnost proglasili su stvaranje Turske Republike. A svi predstavnici osmanske porodice su nasilno deportovani iz zemlje. Među njima je bila i desetogodišnja princeza Durušehvar Sultan, ćerka Abdul-Medžida i jedne abhaske princeze. U narednim godinama je odrasla i prolepšala se, te počela da važi za zavidnu nevestu, iako je bila predstavnica posrnule dinastije.
Durušehvar je rođena 1914. godine i prvih deset godina života provela je u Istanbulu. Nakon proterivanja, Društvo Crvenog polumeseca, prijateljski raspoloženo prema njenom ocu, apelovalo je na mnoge muslimanske vladare da pomognu svrgnutom vladaru. Tako je naša današnja heroina odrasla u relativnom prosperitetu, a ne u siromaštvu, i dobila je dobro zapadno obrazovanje.
Devojka je provela mladost između Nice, Londona i Lozane, gde je njena porodica živela u različito vreme. U to vreme udvarali su joj se iranski šah i egipatski kralj, kao i mlađi predstavnici otomanske dinastije. Ali njen otac je odbio sve predloge, pozivajući se na mladost svoje jedine ćerke. A kada je postala punoletna, verio je lepoticu za Azama Jaha, najstarijeg sina vladara Hajderabada, najveće „domaće kneževine“ u Indiji.
Njegov otac je bio neverovatno bogat - smatran je najbogatijim islamskim vladarom i vladao je zemljama u centralnom Hindustanu pod britanskom kontrolom. Ranije su Indijci dodelili malu penziju sultanovoj porodici i ličnu isplatu Durijušehvaru.
Dakle, Abdul-Majid se pakleno cenjkao pri sklapanju ovog braka - tražio je isplatu od 50 hiljada funti za visokorangiranu nevestu. Na kraju, visoke ugovorne strane su se složile da sa njom u Hajderabad ode i rođaka njegove ćerke, koji će se udati za mlađeg brata Azama Jaha.
Skromno muslimansko venčanje održano je u Nici, nakon čega je par otišao u britanski konzulat da sklopi građanski brak i potvrdi bračni ugovor. Prema njegovim odredbama, Turkinja je imala pravo na isplatu od 200 hiljada dolara u slučaju razvoda ili smrti njenog muža.
Nakon toga, dva para su otplovila za Indiju, a usput su Turkinje naučene da nose sarije i poštuju indijski dvorski bonton. Otac prinčeva, Nizam od Hajderabada, bio je oduševljen dvema evropskim obrazovanim i lepim devojkama. Ali Azam Jah je ubrzo počeo da zanemaruje svoju izuzetnu ženu, jer je po njegovom mišljenju bila previše prefinjena i inteligentna.
Rođenje dva sina nije ojačalo mladu porodicu - muž je počeo da provodi vreme sa mnogim konkubinama. Kao muslimanka, Durriushehvar Sultan je bila prinuđena da to podnosi stoički, a radi zabave radila je u dobrotvorne svrhe. Odnosu nije pomoglo ni to što je svekar voleo da se smeje činjenici da je Turkinja viša od muža. Uradio je to javno, a ceo dvor se smejao njegovim šalama - kao rezultat toga, princ je počeo da mrzi svoju ženu.
Iako je običan narod voleo dve Turkinje, dvorsko plemstvo ih je smatralo jadnim. I nisu propuštali da ih podsete kako su prodate za malu sumu. Dakle, od 20 godina braka, Durriushehvar praktično nije imala kontakt sa svojim voljenim pola tog vremena.
Godine 1947. britanske kolonije u Indiji su stekle nezavisnost. Iako su se odmah podelili na dve zemlje, Hjarabad je odmah zauzet. Njen poslednji vladar i njegova dva sina primali su penziju od republike. Ali to je bilo nedovoljno da nastavi sa prethodnim načinom života, a Azam Jah nije razumeo zašto bi izdržavao nevoljenu ženu. Morala je da napusti palatu, a šest godina kasnije su se sporazumno razveli.
Durušehvar Sultan vratila se u London da bude sa svojom porodicom i počela da se bori da pepeo njenog oca bude sahranjen u Turskoj – čak se sastala sa bivšim predsednikom zemlje Ismetom Inonuom, da bi to uradila. Međutim, njen zahtev je odbijen i ona je izjavila da se više nikada neće vratiti u domovinu. Održala je reč, iako je posle Drugog svetskog rata ukinuta zabrana ulaska u zemlju predstavnicima otomanske dinastije.
Poživela je još mnogo godina i preminula 2006.,poslednja iz otomanske loze koja je rođena u carstvu.
Bonus video: