Prve petorke su dobile milione zbog ukradenog detinjstva: Njihovo pismo potreslo svet, a način na koji su odrasle šokira
Roditelji nisu mogli da ih izdržavaju pa su ih predali državi koja ih je brutalno iskorišćavala, više nije bilo povratka a ovako su pokušali da se iskupe
Izvor: Milica Krajnović
Nije mogla da veruje, petoro dece odjednom! Naravno, Elzire je pretpostavila da ima blizance. Ali da ih je toliko...
Doktor je umorno obrisao znoj sa čela, a onda izašao napolje da udahne svež vazduh. U ovoj seoskoj kući u Ontariju vladalo je takvo beznadežno siromaštvo da je Alan Defo bio siguran: neće preživeti. Bilo je nemoguće da devojčice od po sedam stotina grama 1934. godine uspeju da prežive...
U porodici Dion je već bilo petoro dece: Ernest, Rouz-Mari, Tereza, Danijel i Polin. Najmlađa je imala dva meseca kada je Elzire ponovo zatrudnela. Naravno, vest o novom dodatku nije je previše obradovala.
„Proći ćemo nekako“, reče Oliv Dion mrzovoljno. Elzirin muž, kao i ona, dolazio je iz porodice francuskih imigranata.
Imala je samo dvadeset četiri godine, a već tako velika porodica... Trbuh seljakove žene rastao je ogroman, ne iz dana u dan, već iz sata u sat. Duboka bora pojavila se na Oliveinom čelu. Nije imao pojma kako da nahrani sve svoje potomstvo. Kuća u kojoj su živeli bila je nepouzdana i neudobna. Nema struje, nema tekuće vode. A zemlja im nije pripadala – u stvari, Dionovi su se jednostavno nastanili na njoj, bez pitanja.
Nije bilo govora o tome da će Elzire otići u veliki grad da se porodi. Porodica za to nije imala sredstava. Zato su pozvali doktora Defoa i dve babice – tetku Donaldinu i gospođu Lebel – pravo kod njih. I u noći 28. maja 1934. godine dogodilo se čudo. Elzire je rodila ne dvoje, ne troje, već petoro dece odjednom. Sve one – devojčice – nisu bile veće od sedam stotina grama. I niko nije mogao da garantuje za njihove male živote.
Činjenica je bila toliko neobična da je dospela u novine. Prema jednoj verziji, novinarima je prvi pisao brat Oliva, oca devojčica. Kao, ovako nešto se desilo ovde, a ti ni ne znaš za to? A onda su članak ponovo štampale glavne publikacije. Dospela je i u svetske medije. Roditeljima je došao da lično čestita premijer Ontarija Mičel Hepbern. Navratio im je i Crveni krst. I svi koji su se našli u Dionovoj kući bili su zadivljeni njihovim siromaštvom.
„Deca neće preživeti u ovim uslovima“, odmahnuo je glavom gospodin Hepbern.
Dioni, koji su ranije živeli povučeno, brzo su se navikli na stalni priliv gostiju. Ljudi su dolazili i iz najudaljenijih gradova da zure u mališane. I, naravno, uvek sa poklonima! Za porodicu bez novca, ovo je postao novi način zarađivanja za život. Dozvoljeno im je da se slikaju sa devojčicama, da ih drže u naručju... Elzira se umorno osmehnu. Bila je potpuno iscrpljena ovim životom. I ubrzo je ponovo trljala svoj punašni stomak.
Ispostavilo se da su ove nejake bebe, rođene dva meseca pre vremena, zaista želele da žive. Svojim sićušnim šakama su se uhvatili za život i pobedile! Stavljane su u pletene korpe – drugih kolevki jednostavno nije bilo – a onda je neko ljubazan poslao Dionovim inkubator koji nije radio na struju. Tako je bilo moguće održati toplinu koja je bila toliko važna za bebe...
Nisu dobijale dovoljno na kilaži, a njihova majka jednostavno nije imala dovoljno mleka za sve. Tako je Toronto počeo da šalje litru mleka dnevno da nahrani najpopularnije devojčice u Kanadi. A onda je uskočio Crveni krst. Porodici Dion je ponuđeno puno starateljstvo nad devojčicama. Koliko dugo? Možda dok ne napune 18 godina. Ali bi bili u potpunosti podržani, i Dionovi bi mogli da odahnu.
Oliv je iskoristo priliku. Naravno, devojčice su doprinele porodičnom budžetu, ali su i rashodi za njih rasli. Međutim, Crveni krst je bio ispred kanadske vlade. Donet je poseban zakon o starateljstvu nad petorkom! Prebačeni su pod okrilje Krune (na kraju krajeva, Kanada je bila deo Britanskog Komonvelta), pod vrlo uverljivim izgovorom. Kažu da porodica Dion pokušava da profitira od svojih ćerki. A plemenita Kruna sve radi iz milosti...
U stvari, država Ontario je profitirala od petorki mnogo aktivnije od roditelja devojčica. Bilo je to stvarno prodato detinjstvo! 50 miliona dolara – toliko su sestre zaradile za vladu. O njima se pisalo, njihove slike su postavljane na razne proizvode, od salveta i formula do pletenih korpi i dečijih čokolada. I za njih su izgrađeni posebni stanovi. U njima su živele devojke, pod nadzorom lekara i dadilja, i svako je mogao da zaviri u njihov život.
Bio je to pravi „Trumanov šou“, ali samo sa pet zamorčića. Devojke su se stisle jedna uz drugu, pa čak i razvile svoj jezik, razumljiv samo njima. Pošto su držane izolovano, praktično nisu imali svakodnevnog iskustva sa interakcijom među drugim ljudima. Pa ipak su stalno - dan za danom, godinu za godinom - učestvovale u emisiji.
Vodili su ih na različite događaje, fotografisali, terali da se smeškaju za kameru. Svaka devojka je imala svoju "boju". Tako su se razlikovale, i tako su im bile obeležene stvari - od odeće do igračaka. Na primer, Anetina boja je bila crvena. Sesil je bila zelena, Emilina je bila bela, Marie je bila plava, a Ivon je bila ružičasta. Majci se sve ovo nije dopalo i pokušavala je da se svađa sa nastavnicima u danima kada joj je bilo dozvoljeno da vidi devojčice.
Međutim Oliv je odlučio: dosta je bilo. Previše novca je prolazilo pored njih. Doktor Defo, koji je napisao nekoliko knjiga, zaradio je – prema savremenim procenama – skoro tri miliona dolara. I Oliv je podneo tužbu za vraćanje starateljstva nad ćerkama. Petorke su već bile ubačene u tri filma! Pojavile su se na radiju! A porodica nije dobila ništa od toga!
Porodica se ponovo okupila kada su devojčice imale devet godina. Za njih je izgrađena posebna kuća sa 20 soba, gde su svi mogli udobno da žive (a bilo je još troje dece). Devojčice su poslate u školu... I ispostavilo se da ima mnogo problema sa njima. Loša socijalizacija je učinila svoje. Zgurali su se u čopor i nikoga nisu puštali blizu sebe. Nisu se dobro slagale sa drugima. Roditelji su pokušavali da utiču na njih, ali njihove zastarele metode samo su pojačavale otuđenje.
Kada su napunili 18 godina, Dion petorke su napustile roditeljski dom. Kasnije su se pojavile razne spekulacije: neki su tvrdili da se Oliv prema njima nije ponašao baš očinski. Drugi su verovali da je to fikcija. Bilo kako bilo, devojke nisu htele da žive sa majkom i ocem. Od tada nisu imali skoro nikakav kontakt sa rodbinom.
Mari se udala i imala troje dece. Annet je svom mužu dala tri sina, Sesil je imala pet. Emili, najkrotkija od svih, odlučila je da uđe u manastir, ali je umrla u dvadesetoj godini. Ivon je studirala skulpturu, radila u biblioteci…
Do 1990-ih, njih tri od originalne petorke su još uvek bile žive. Živele su zajedno u istoj kući i stajale jedna uz drugu kao stena. Tokom celog života sestre su jedna drugoj bile glavni oslonac. A podnele su i tužbu protiv vlade Ontarija. Tražile su 4 miliona dolara nadoknade za svoju eksploataciju. Dobili su sve, do poslednjeg centa.
Kada su rođene sedmorke McCaughei, sestre Dion su napisale pismo roditeljima dece:
„Molim vas“, rekle su. „Ne ponavljajte greške naše porodice. Ne objavljujte svoj lični život. Živite životom obične porodice, i tada ćete imati priliku da nađete sreću. Naše prodato detinjstvo ne sme da se ponovi.“
Bonus video: