Ovo se nikako ne sme staviti u sanduk pokojnika: Donosi nezapamćenu nesreću, a svi to nesvesno rade iz velike ljubavi
Vrlo često se ljudi iznenade kada vide običaje u pojedinim delovima naše zemlje vezano za sahrane, a prenosili su se sa kolena na koleno i sve do danas opstali.
Izvor: Ivana Bogićević
O dešavanjima na sahranama širom naše zemlje nastaju priče koje se decenijama prenose od usta do usta, a vrlo često se desi da neki običaji zaista frapiraju ljude. Međutim, postoje i oni koje činimo zbog neizmeren ljubavi prema osobi koja je preminula, a nismo svesni da tako prizuvamo veliku nesreću.
- Ako u roku od godinu dana preminu dve osobe u istoj porodici, to je po snazi magije nedovoljan broj, te će morati da dođe do celovitosti, tj. do umiranja i treće duše. Ožalošćeni, kako bi se spasli trećeg gubitka, u kovčeg stavljaju lutku kao simbol supstituta trećeg pokojnika - objašnjava za Kurir etnolog Bojan Jovanović.
Običaj darivanja novca
Zadržao se u našim krajevima do dana današnjeg, a preuzet je davno iz grčke tradicije. Stari Grci su verovali da pokojnici moraju da plate čamdžiji Flegiju da ih preveze preko reke Stiks, gde bi započeli zagrobni život.
Opstajanje tog čina u današnja vremena može se posmatrati kroz prizmu praktičnih razloga, a to je novčana pomoć porodici onoga koji je preminuo.
Dugo su se imućni ljudi u selima sahranjivali sa zlatom. Po verovanjima, njima je zlato bilo neophodno da plate put to raja, a porodica se uvek trudi da odvoji najbolji komadi zlata. Ali onda su vremenom lopovi počeli da skrnave grobnice kako bi se dočepali zlatnika, pa se taj običaj iz tog razloga sve manje praktikuje.
Stručnjaci smatraju da su ovi običaji sa stanovišta tradicije nastali pod uticajem mitova i posebno su primetni tokom pripreme pokojnika sa sahranu, kada se u njegove džepove ubacuju mnoge lične stvari, ali i "korisne sitnice", kao na primer češalj, da bi i na onom svetu mogao da vodi računa o svojoj urednosti.
- Običaj je da se pokojniku u blizini nađu parice da bi, po verovanjima, imao da plati "put do onog sveta", a pored toga se stavljaju lične stvari, pa to nekada može biti i ručni sat ili, na primer, štap na koji se oslanjao - kaže Jovanović.
A šta nikako ne sme da se stavlja?
Prema srpskim običajima, u kovčeg ne treba da se stavljaju porodične fotografije, jer se veruje, što nam potvrđuje i etnolog Jovanović, da će bog zajedno sa dušom umrlog sa sobom u večni život povesti i one koji su na fotografiji, a još su živi. Time bi bila dovedena u opasnost porodica preminulog.