NEPREVAZIĐENI

Pogled na život Petra Božovića: Dok život bude tekao, dokumentarni film o meni ne treba završavati!

Kada bi peščani sat mogao da se obrne, kada bi imao priliku da nešto promeni, učinio bi ovo: Bio bih bolji, pre svega prema sebi. Zato što čovek često misli da može da arči sebe
Vip priča
15:48h Autor:
Pogled na život Petra Božovića: Dok život bude tekao, dokumentarni film o meni ne treba završavati!
Foto: Kurir / Dragana Udovičić

"Dok život bude tekao, dokumentarni film o meni ne treba završavati. Ko pretekne, neka ga gleda. Što se mene tiče, baš i nisam znatiželjan. Moj život nije roba da bi bio za kratku upotrebu – zamišljen, zagledan u daljinu, pomalo setno, pričom o kraju života," Petar Božović, glumac raskošnog talenta čija blistava karijera traje decenijama.

Poslednjih godina i njegov izgled je dobio raskošne dimenzije. Sada se po svim odlikama može svrstati u rang glumačkih veličina kao što su bili Orson Vels ili Marlon Brando.

"Uspešno se borim protiv promena koje donosi vreme zahvaljujući rakiji. Temperatura je pala, ja sve čekam kad će pasti vlada, a sve ono što želim dešava se negde drugde."

Bekim Fehmiju: Od teškog detinjstva do holivudskih visina!

Nesvakidašnji uvod u Božovićev život vraća u poratni Zemun, gde je rođen:

"Bio sam dete očekivanog trenutka, dete želje i strasti kad su se otac i majka sreli posle pet godina razdvojenog života, kada je moj otac došao iz nemačkog zarobljeništva. Živeo sam u Zemunu dok mi majka nije umrla, a to se desilo brzo, tako da se majke skoro i ne sećam. Moj otac, nezadovoljan uslovima u nemačkom logoru, nastavio je da robija i na Golom otoku. Tako brat i ja ostadosmo u domu za ratnu siročad na Senjaku. U posete su mi dolazili baba, tetke i ujaci dok me nisu prihvatili, pa sam neko vreme bio u kolektivnom stanu. Onda su i ujaci otišli na Goli otok, a ja ponovo u dom dok me moja baba, tetka Vida Vlahović nije uzela i odvela u Kolašin. Moj brat je ostao u sirotištu i mislim da mi nikad nije oprostio, kao da sam ja bio kriv što sam izabran. On je do četrnaeste godine ostao u domu, a tada se i tata vratio s Golog otoka."

Foto: Zorana Jevtić
Foto: Zorana Jevtić

Obuka iz života

Poslednje što bi se očekivalo jeste da neko ovakvo detinjstvo nazove srećnim. Ali Petar je poseban.

"Moje detinjstvo je bilo vrlo srećno. Posle nestanka majke i oca, koga takoreći nisam ni zapamtio, otišao sam u kuću visoke tradicije i vaspitanja, kod moje ujčevine. Tetka Vida je bila čovek, žena, bič božji i njoj dugujem sve u životu. S takvim vaspitanjem, kad sam došao u Beograd, nisam mogao da potonem uprkos mnogim mogućnostima koje su mi se nudile.

Tragičan kraj Magi iz grupe EKV: Pad crnog anđela! (FOTO, VIDEO)

Govorila mi je: „Ne kradi, ne laži i ne špijaj.“

Kada je neko zadojen takvim vaspitanjem, onda lakše podnosi okolni svet, mada ga svaka trenutna nepravda ranjava. Dugo je meni moja tetka govorila da sam rođen 25. maja, dok jednog dana nisam pogledao u đačku knjižicu. Mom razočaranju nije bilo kraja, skoro sam se zaplakao.

„Tetka, kako to da ja nisam rođen istog dana kad i predsednik?“ A ona me teši: „Ma dobro, dan-dva, nije važno.“

Voleo sam školu, mada mi je često u njoj bilo dosadno. Tada su bile dve biblioteke u Kolašinu, sad ima jedna, ali za nju niko ne zna. Moja učiteljica Milka Hadžić uvek je s ponosom govorila:

„Božoviću, ima li još tamo knjiga koje niste pročitali?“

Zanimalo me je sve što se tiče igre, lopte, kupanja na Tari. Slušao sam priče starijih, sve sam upijao. Voleo sam da čitam do kasno, ali tada nije bilo struje, pa su me prekidali da „ne izgubim oči“.

Tetka je bila stroga, za sve loše što bih uradio kazna je bila jedan jorgovan iz bašte. Tukla me je tu oko kolena, dalje se nije išlo. Niko nije smeo da me udari rukom. Za dobijenu trojku ona mi kaže:

Životna priča Ksenije Pajčin: Burne veze, skandali i lepota koja ju je koštala života

„Jesi li gladan? Žedan? Bos? Go? Pa šta hoćeš? Hoćeš li obraz da nam uzmeš?“

Reči su mi bile ko da me neko mokrim kanapom bije. Mislim se, izbij me i prestani. Tada je snaga reči bila jaka.

Gledam kako se reč troši i tanji do zloupotrebe, do iskrivljenja smisla i velikog ismevanja, a čoveka jedino jezik od životinja razlikuje. Lako je rikati i bukati. Mada danas može svašta da se kaže, pogledajte ove danas šta sve govore. Mislim da je bolje ne svraćati na tu farmu.

Foto: Fonet
Foto: Fonet

Košulja za škembiće

Kod tetke je ostao sve dok mu se otac nije vratio s Golog otoka. Imao je 13 godina kada je prešao kod njega u Beograd, a tamo ga je sačekala i očeva nova žena.

"Bio sam osmi osnovne, živeli smo u Strahinjića bana. Oca sam tada upoznao drugi put. Odemo mi na bunar, ja ga posipam vodom iz bokala boje jorgovana, jednom, dva puta i treći put prospem ceo bokal po njemu. On me pogleda kao da se probudio iz nečega i poče da se smeje, kao vidi ga. Frojd zna zašto sam to uradio.

Valjda što si mi otac, pogledaj me, pi... mi materina!“

Valjda je to bio poriv, nije umeo da me pomiluje, ništa. Otuđen čovek, ubiven po zatvorima, tamo je jeo repu. Trudio sam se da budem odličan, da moja tetka bude ponosna.

Kako je puklo prijateljstvo: Smrt koja je obeležila život Vlada Divca! (FOTO)

Pošaljem joj telegram, a onda ona pozove kuma Jelicu preko potoka: „O, kuma Jelice! Stigao je telegram od Pera, položio je sa odlikom.“ I one nastave taj dijalog, uživaju što se ovi drugi jedu.

Beograd je bio divna, svetska varoš, imao je toliko stvari koje su me zanimale. Škola mi je bila dosadna. „Kolarac“ je bio čudo, svašta se na njemu moglo naučiti, posle je krenuo džez festival, svetska imena su dolazila. Onda sam promenio gimnaziju.

Dođem u odeljenje gde su zgodne cure, a mi smo bili kao mangupi. To je danas smešno. Počeli smo da pijemo na pauzama kod Grka na Tašu, pa smo se tako pravili važni. Nismo imali para da se napijamo. Meni je ujak slao karirane košulje. Za jednu prodatu mogao sam da odem u Skadarliju sa Duletom, drugom koji je prodavao knjige, a otac mu je imao fenomenalnu biblioteku. Išli smo na škembiće i špricer, a sa dovoljno para uzimali smo i pohovane škembiće.

Foto: Nebojša Mandić
Foto: Nebojša Mandić

Fensi beskućnik

"Kažem mojima da bih ja da idem na akademiju, oni kažu: „Može, ali na vojnu.“ Kakva gluma, ne daj bože.

I tako ja odem na prava, otac mi je bio predratni pravnik. Na Pravnom vidim gomilu sveta i kažem: „Ne mogu ja to.“ Odem u Pariz, provedem tamo tri meseca i vratim se.

Moj otac nije bio saglasan sa mojim povratkom, posvađamo se, maćeha nije htela da me vidi u kući. Krenem tako Balkanskom ulicom obrnuto, nizbrdo. Gledam usput – neko lepo svetlo, kuhinja, nečija majka sprema nekom večeru. Gde ću, šta ću? Odem na železničku stanicu, legnem na karton, poprečke s onima s pijace, toplo mi, fino.

Vladimir Putin, čovek koji očarava žene: Dasa bez presedana! (FOTO)

U pola pet nas otera milicija, do tada nas trpi, ali više ne može. I onda kreću moje šetnje Beogradom. Upoznao sam ga tada, nadivio se zgradama. Svaku radnju sam znao, „Solid“, „Štof kod Varteksa“.

Šta ću, upišem Filološki, italijanski jezik i špansku književnost, to mi se svidelo. Tako sam počeo da dobijam poverenje od oca, ali nikada više nisam hteo da se vratim. Dao sam tu prvu godinu u junu. A imao sam jednu devojku iz gimnazije koja mi je stalno donosila sendviče od kuće: ruska salata, belo pileće, divota. Posle počeo ćale da mi daje pare kad je video da studiram. I dalje sam jedno vreme bio na železničkoj stanici.

Sledeće godine počnem da radim u „Bigzu“, da bojadišem čestitke. Hladno, cele noći radim, modla i špric s farbom, a ujutro izlaze radnice, lepe, oseća se miris kuhinje, krofni i bele kafe, a ja pravo na fakultet. Tada je na italijanskom jeziku bilo 20 najlepših devojaka. Trebao im fakultet za udaju.

Ja dođem s crnim podočnjacima, a one me pitaju šta radim, kako to izgledam? Ne smeš da im kažeš tu socijalnu varijantu, nego: „Kockao sam cele noći!“ Jao, sečenje vena.

Foto: Marina Lopičić
Foto: Marina Lopičić

Voleli su me i profesori

. Onda završim drugu godinu i upišem glumu. U junu sledeće godine odem kod ćaleta u kancelariju, dam mu indeks da vidi. Imao sam dobre ocene. „Ajde, Arso, daj pare“, kažem i vadim drugi indeks. On ga otvori, vidi akademija i zatvori. Jao, mislim se, dokle više ovi fauli? Kažem mu da pogleda ocene, imao sam prosek devet i po. „Dobro, dobro,“ kaže on, „ali drži se ti jezika.“ Sve bi to tako trajalo da se na drugoj godini akademije nije davala serija „Maksim našeg doba“ u kojoj sam imao neku epizodicu.

Prođe glas da je Arsin sin lično glumio i dođe mu načelnik, a on se posle logora svega plašio, i kaže mu: „Čestitam ti na tvom sinu.“ Posle toga moj otac pozove mene na ručak „Kod Jele“, današnji „Manjež“, na vino „bagrina“ i na roštilj. Tada mi je priznao: „Perice, i ja sam u Pljevljima igrao Omer-pašu. I ja sam isto hteo glumu.“ Od tada polako bledi moje interesovanje za italijanski. Stigao sam do apsolventa, nisam mogao dalje, nisam dao diplomski na Filološkom.

Uzela kuburu i presudila joj: Kneginja Ljubica ubila ljubavnicu kneza Miloša!

Ljubav i izdaja

Oni koji ga pamte s početka karijere kunu se da je bio strašno zgodan, interesantan, zavodljiv lik.

"Kako sam izgledao? Ne znam, čini mi se da sam izazivao pažnju ostalog sveta, uključujući tu i ženske. Onda sam zbog svoje zauzetosti imao otklon prema svemu, pa me je i to činilo zanimljivijim. Nisam imao vremena za trenutna opuštanja. Čim sam ovo završio, hteo sam da idem u Oksford da učim dalje. Onda mi je jedan pokojni prijatelj rekao: „Stani malo, saberi se. Evo ti čamac, napravi tendu.“ Potom sam letovao u Budvi, pisao brodski dnevnik, lovio šparoge, odjednom sam pronašao drugu vrstu uzbuđenja.

Spontan i direktan, na spominjanje teme „ljubav“ reaguje ovako: Došla mi žena, da li si ti normalna?A onda se obrati i njoj:– Dušo, došla tema ljubav, ajde izađi.

Potom nastavlja da priča:

"Krenuli ti životni sokovi, a mi smo imali pun tavan mesa. I počne priča kako kobasice nestaju i sva se krivica baca na Mrcoku mačora, a ja ćutim. Požali se tetka komšinici kako naš mačak, dabogda mu ne znam šta bilo, počeo da krade, a ova kaže: „Tetka Vido, jesi luda? To Pero daje kobasice Loli svaki dan.“ Tako je moja ljubav počela s kobasicama. Ja volim žene. Bio sam vaspitavan da ih poštujem bez obzira na to koliko su bezobrazne.

Prva prava ljubav mi je bila Mirjana, poginula je posle pet godina. Teško sam to doživeo, naročito noći. Posle sam je u nekim periodima ponovo sretao, a onda se probudim i vidim da je nema. Kad završite nekoliko stvari, prevaziđete sve prepreke, posao krene, naravno i ljubav, vreme je za porodicu. Tako se desilo sa mojom dragom, pokojnom ženom Marinom Koljubajevom, s kojom imam divnog sina Draška i unuku Anđeliju.

Foto: Dragana Udovičić
Foto: Dragana Udovičić

Nismo se našli po pitanju porodice i odnosa

. Mislio sam da je brak zbog dece, zabavljati se možemo i ovako. Njoj je ta koncepcija smetala. Nisam mogao da podnesem nestanak drugog deteta bez mog pristanka, to sam smatrao vrstom izdaje. Ja sam verovatno nagao, prek, ponekad isključiv, ali to iz mene izađe, ne mogu protiv toga.

Naravno da mi je žao, ali žalije mi je što Draško danas nema sestru ili brata. Tri godine smo bili u braku. Nežan sam otac i strog kad treba. Na neki način, otac služi za ono što majka ne može.

Potresna priča princeze Olivere: Žrtveni put posut ružama! (VIDEO)

Majka je za palačinke i prehlade, a tata da kaže: „Di si ti? Kako se prezivaš? Gde si to naučio, na ulici?“ Pre nekoliko meseci imao sam sreću da nađem divnu ženu, moju Snežanu.

Pitao me je Draško: „Kakva je, tata?“ Ja kažem: „Lepa.“ A on kaže: „Imao si ti i pre nje lepih žena, nego, je l’ normalna?“ „Jeste.“

Bolji prema sebi

Već u 25. godini dodirnuo je glumačke vrhove. Samo par godina pre toga ostavljao je nezgodan utisak.

"Minja Dedić mi je jednom rekao: „Vi pojma nemate kakav ste divljak bili kada ste došli.“ Bilo je tu sukoba sa raznim koncepcijama. Sećam se kada sam prvi put u „Ateljeu 212“ izgovorio normalnu rečenicu, kakav kamen mi je pao sa srca.

Osetio sam da dišem normalno, da govorim kao što mislim. Kad nema te sinhronizacije, onda je to na silu, nešto škripi, ko oni pevači kad pevaju, pa im iskoče žile po vratu. Gluma je velika muka, ali i veliko zadovoljstvo. Posle s pravom čovek može da kaže „ovo neću“, to je najveća privilegija. Kao nužnom zlu, novcu dajem određeni značaj.

Foto: Zorana Jevtić
Foto: Zorana Jevtić

Bez njega se ne može. Lepše je osećanje kad novac služi vama nego vi za dobijanje njega. Moja varijanta više zvuči verski, hrišćanski. Imate tri kuće ili pet automobila, šta će vam? Kada se uspeh pretvori samo u to, u obavezno proizvođenje nečega, ne zna se mera.

Kada bi peščani sat mogao da se obrne, kada bi imao priliku da nešto promeni, učinio bi ovo: Bio bih bolji, pre svega prema sebi. Zato što čovek često misli da može da arči sebe. Sklonost ka dekomponovanju sebe, dekonstrukciji je primerena, ali ponekad traži opravdanje za takvo ponašanje u okolnostima koje ga okružuju, a to bih nazvao slabošću kod sebe. Svet se neće promeniti ako čovek sebe uništava iz protesta, a i bog ga neće sačuvati ako sam sebe ne čuva. Ponosan sam na osobine koje mi je moja tetka Vida usadila: ne kradi, ne laži i ne špijaj. Ja drugih nemam. Hvala bogu što me je i ovoliko sačuvao.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs