Obavezno pročitajte

Najveće ljubavi slavnih pisaca: Plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu! (FOTO)

Koliko su ljubavi velikih pisaca za književnu scenu bitne i da li su velikani pisane reči pronalazili inspiraciju u svojim muzama, saznajte u nastavku...

Knjige
09:39h Autor:
Najveće ljubavi slavnih pisaca: Plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu!  (FOTO)
Ivo Andrić, Foto: Wikipedia / Ivo_Andrić

Fridrih Niče

Jedan od najvećih i najkontraverznijih nemačkih filozofa, Fridrih Vilhelm Niče, osim po svom izuzetnom literarnom talentu bio je poznat i po tome što u je svojim delima o ženama pisao sa potcenjivanjem, tvrdeći da su one nežne i dragocene, ali opasne igračke predodređene za kućni, a ne javni život.

Koliko je Niče zaista bio ženomrzac, a koliko je takav stav prema ženama u svojim delima iznosio kao bunt zbog neuzvraćene ljubavi jedine žene koju je u životu voleo, diskutabilno je.

Dvadesetjednogodišnja Lu Andreas Salome, devojka nezavisna i slobodnog duha, inteligentna i žedna znanja, odmah je osvojila Ničea. Upoznao ih je njegov prijatelj, biolog Paul Rej, sa kojim je Lu tada živela u jednoj nesvakidašnjoj zajednici, koja je podrazumevala čedan život sa odvojenim spavaćim sobama i mogućnošću da im se pridruže i drugi momci i devojke.

Kako je bila obrazovana i načitana devojka, Lu je bila upoznata sa Ničeovim delima i o njima je govorila sa poštovanjem. Ova prelepa devojka, očarala je ovog zakletog tridesetosmogodišnjeg neženju.

Uskoro su Lu, Rej i Niče živeli sve troje u istoj kući, u platonskom trouglu. Tako je nastala njihova prijateljska trojka kojoj su se mnogi zgražavali. Nakon rastanka, kada Niče više nije mogao da izdrži da deli svoju ljubav sa još jednim muškarcem, piše pismo Lu u kome kaže:

Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećeš, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.

U pismu je naziva jadnom osobom, bolesnom, oštroumnom neznalicom. Ostatak svog života, Niče je proveo razočaran, razjaren, tužan i depresivan do te mere da je više puta pokušao samoubistvo. Nikada je nije preboleo, a bolest neuzvraćene ljubavi izjedala ga je i uništavala. O tome kolika je njegova ljubav bila pokazuje činjenica da je ona bila jedina žena kojoj je priznao da je voli.

Frančesko Petrarka

Za oca humanizma i poetu Petrarku, nadahnuće za zbirke kancona i soneta bila je Laura de Noves, njegova večna muza. Analitičari se često pitaju da li su uopšte i postojale žene koje uzimamo za inspiracije velikih dela književnika.

Jedna od njih je i Laura, najslavnija muza svih vremena, čije realno postojanje do danas nije utvrđeno, ali bez koje, stvarne ili izmišljene, nikada ne bi nastao Kancenijer, delo koje se smatra jednim od najsavršenijih pesničkih dela renesanse. Pretpostavlja se da se u tom liku krije izvesna Laura de Noves.

Ljubav pesnika prema ženi koja se udala za Uga de Sada, bila je platonska jer Petrarkino poštovanje i obraz nisu dozvoljavali da ova ljubav postane fizička. Iako nikada nije otkrio o kome se zapravo radi, stvorio se mit u kome se samo nagađa da se rodila ljubav koja je u njemu živela 21 godinu.

Kada je Laura preminula, pesnika je tuga dugi niz godina držala u suzama neostvarene ljubavi. Kanconijer je podeljen na dve celine, onu koju je pesnik pisao za života gospe Laure, Madone Laure In Vita i one koju je stvarao u periodu nakon njene smrti, Madona Laura In Morte. Misao o Lauri se javlja i u drugim delima velikog pesnika.

Branko Radičević

Radičević je kao pravi romantičar bio strasno zaljubljen u Vilheminu-Minu Karadžić, slikarku, pesnikinju, prevodioca i ćerku Vuka Stefanovića Karadžića. U mnogim njegovim pesmama se oseća Minin duh, ali se pouzdano zna da je isključivo njoj posvetio jednu, neki kažu svoju najlepšu pesmu, Pevam danju, pevam noću.

Poznati stihovi kroz želju da je „digne međ’ zvezdice“ iskazuju zanos pesnika njegovom muzom. Mina je bila zvezda bečkog društvenog života, izuzetno obrazovana, imućna, uspešna slikarka, a Branko siromašni student sa teretom teške bolesti, što je u njihovu priču unelo tužne crte. Iz Mininog kasnijeg idealizovanog likovnog i književnog portreta Brankovog, naslućuje se da su između njih postojale uzajamne simpatije.

Kružile su priče da je Branko jednako bio zaljubljen i u Mininu majku Anu. Nagoveštaji o mogućem četvorouglu nalaze se u Brankovoj prepisci sa Đurom Daničićem, što je uspelo da zapanji i najslobodnije umove tog doba.

Mina Karadžić se udala pet godina nakon Brankove smrti za Aleksu Vukomanovića, koji je umro samo nakon godinu i po dana, i ostavio je sa sinom Jankom. Godine lagodnog života, bečkih balova i borbi brojnih udvarača ostale su iza nje. Onima koji vole da zavire u intimu umetnika, ostala su nagađanja o tome šta se pre skoro dva veka dešavalo u ovom ljubavnom zapletu, ali je lik ove muze nesumnjivo iscrtan u delima ovog književnika.

Ernest Hemingvej

Hemingvej je rastao u kući kojom su dominirale žene – majka, njegove četiri sestre, dadilja i kuvarica. Kao neko ko je odrastao sa ženama i ko je prema njima imao poštovanja nikada se nije osećao komotno u neobaveznim avanturama, ali ga to nije sprečilo da se venčava i razvodi.

Govorio je da je potrebno da neko bude zaljubljen da bi vodio ljubav, ali se i pored toga stalno hvalio brojem žena sa kojima je spavao. Njegova treća supruga, Marta Gelhorn, nakon razvoda izjavila je da „papa Hemingvej nije imao izuzetne kvalitete osim svoga pisanja.“ Hemingvej je taj brak sa Martom okarakterisao kao „najveću grešku“.

Prva supruga, Hedli Ričardson, bila je osam godina starija od njega. Brak je tokom nekoliko prvih godina bio skoro idealan, ali to je trajalo sve dok Ernest nije upoznao najbolju prijateljicu svoje žene Polinu Fajfer i razveo se od Hedli. Četvrti brak, sa Meri Velš, bio je skrojen baš po njegovom ukusu. Meri je bila strpljiva, popustljiva, blagonaklona, spremna da bude potčinjena, lepa i devet godina mlađa od Ernesta.

Hemingvej ni tada nije prestajao da koketira sa ženama i nije mnogo krio te afere. Istoričari kažu da je prva velika ljubav ovog avanturiste bila bolničarka iz milanske bolnice, Agnes von Kurovski, koja je bila sedam i po godina starija od njega. Biografi još muku muče da li je to bila samo romantična platonska ljubav ili je bilo i fizičkog spajanja. Takođe je za diskusiju da li je Agnes bila jedini uzor za lik Katrine Berkli u romanu Zbogom oružje.

Od srednjeg doba starosti Hemingveju počinju da se dopadaju mlađe žene. Jedna od njih bila je Adrijana Ivančić. Ta devetnaestogodišnja devojka nesumnjivo je poslužila kao model za lik Renate u romanu Preko reke i u šumu. Odnosi Hemingveja i Adrijane bili su nesumnjivo samo platonski. Nije dokazano koju je najviše voleo i da li je postojala „ona“, prava fatalna. U trenucima zanesenja svaka njegova ljubav činila se u određenom trenutku najveća.

Lav Tolstoj

U svom dugom i često burnom braku sa Lavom Tolstojem, Sofija Andrejevna Tolstoj istrpela je svašta. Posle rođenja prvog deteta, život u porodici Lava Tolstoja tekao je tako da je Sofija ujutro sedela u kabinetu Lava Nikolajeviča, ćutala dok je on pisao, a zatim su išli da šetaju ili su radili nešto na gazdinstvu. Kad nije mogla da šeta, nešto je crtala, čitala ili svirala na klaviru.

Međutim, idilični prizori nisu uvek bili idilični. Nekad su osenčeni i samoćom koju je Lav toliko voleo. Kada je Tolstoj počeo da prikuplja građu za svoj roman Rat i mir Sofija mu je pomagala:

Ma kako da sam bila umorna, ma kakvo da mi je bilo raspoloženje i zdravlje, ja sam svake večeri uzimala ono što je on ujutro napisao i sve prepisivala načisto. Sutradan, on sve iškraba, precrta, ubacuje i napiše još nekoliko listova i odmah posle ručka ja sve uzimam i prepisujem načisto. Nemoguće je izračunati koliko puta sam Rat i mir prepisala.

Po nekim istraživanjima učinila je to čak sedam puta.

Tolstoj je gajio želju za usamljenošću, voleo je da lovi i to ga je istinski činilo srećnim, a kada je Sofija pokušavala da mu se pridruži u tom hobiju nije joj dozvoljavao. Voleo je vreme koje je provodio sam, i često je gurao Sofiju od sebe bežeći u samoću. Bilo kako bilo, Sofija je verovala da Tolstoj nije voleo nijednu ženu osim nje. Ali, to nije bilo dovoljno za njenu sreću:

Čeznula sam za ličnim životom u kome bi mi neko bio veoma blizak, pomagao mi i voleo me i to ne strasno, već nežno, spokojno i srdačno. A toga u mom životu nikada nije bilo. Lav Nikolajevič me nikada ni u čemu nije podsticao i pohvalio. Bio je ponosit i svestan svoje vrednosti.

Lav je bio pomalo hladan i nije pokazivao preteranu ljubav, dok je Sofija bila nagla, ljubomorna i strasna. A kad je prošla strasnost, zamenile su je navika i ravnodušnost. Kako je u svemu bio umeren i uzdržan, na taj način i ljubav pokazivao, uzdržano i ne preterano, što ne umanjuje činjenicu da je Sofiju voleo.

Sa Sofijom je imao trinaestoro dece.

foto: Wikipedia / Leo_Tolstoy

Mihail Bulgakov

Velika ljubav ruskog pisca Mihaila Bulgakova bila je Jelena Bulgakova koju je u svom romanu, na neki način, ovekovečio u liku Margarite. Jelena je zapisivala po diktatu svog muža stranicu po stranicu velikog romana i uspela u potpunosti da sačuva i štampa rukopis Majstora i Margarite.

Iako se ženio tri puta istinski je bio zaljubljen tek u treću ženu, Jelenu Sergejevnu Šilovsku. Mada je bila već udata i imala dvojicu sinova, Bulgakov se u nju strasno zaljubio i priznao da ne može da živi bez nje. Godinama kasnije, Jelena je napisala:

Bila sam žena generala Šilovskog, divnog, plemenitog čoveka. Bili smo ono što se naziva srećna porodica…Uglavnom, sve je bilo fino. Ali, kad sam upoznala Bulgakova, znala sam da je to moja sudbina… Brzo, neuobičajeno brzo, pokazalo se da je to ljubav koja će trajati celog mog života.

Bulgakov se razveo od svoje druge žene, a Jelena se razvela od Šilovskog i sledećeg dana se udala za Bulgakova. Svi biografi su saglasni da je život Bulgakova bio veoma težak, ali se njegova supruga ne slaže sa tom ocenom, tvrdeći da je do poslednjeg časa to bio veoma srećan život, do kraja ispunjen radošću i stvaranjem.

Bulgakov nije bio sam ni u životu ni posle smrti. Zajedno s njim uvek je bila njegova Jelena, i u delima i u postelji.

Pratite Stil magazin na facebook:
https://www.facebook.com/Stil.kurir.rs